Kaže mi jutros prijateljica: “Uđemo u trgovinu, ona stoji, gleda, deset minuta razmišlja i onda mi kaže da ne zna što bi uzela od slatkiša.” Aludira na činjenicu da se u carstvu čokolade ona ne može odlučiti jer je svega previše. Upravo to PREVIŠE koje onemogućava našu djecu da se istinski raduju blagdanima koji su ispred nas upozorava na problem koji imamo gotovo svi.

Kupujemo (im) cijele godine, pa kada ih pitate imaju li neku želju, obično slegnu ramenima, zijevnu i onda s odmakom od desetak sekundi čujete: “Ne znam, razmislit ću, vidjet ću...” Dođe vam da istog trenutka iskočite iz vlastite kože jer biste vi nekada davno, kao dijete, u sekundi znali što želite. Sve je bilo tako nedostižno, pa je Božić bio prilika za uživanje u nečem od tog nedostižnog. Sve im je danas otišlo u rubriku “podrazumijeva se”, cijele ih godine nagrađujemo za sve i svašta, primjerice, da idu redovito u školu, da pospreme sobu, da na vrijeme ustanu, da spavaju noću, a ne danju, ako uče, ako ne uče, kupujemo ih i nagrađujemo za ono što bi trebalo biti njihova obveza, a ne povlastica kojom se nove generacije djece itekako znaju (o)koristiti. Zamislite da odrasle nagrađuju jer su ujutro krenuli na posao, za skuhan ručak, oprano rublje, plaćene račune, skrb o starim roditeljima, brigu o djeci...

Danas se, nažalost, sve svelo na stalno pretraživanje internetskih stranica u nadi da će iskočiti nešto novo, zanimljivo, totalno drukčije od svega do sada, nešto što će oni u božićno jutro otvoriti, pogledati, kratko odavati dojam ushićenja, a onda će vam reći da se osjećaju nekako “tupo, prazno, dosadno, nemotivirano, lijeno, glupo....” Sami već možete dodati sve što vam djeca govore, a vi za to vrijeme u glavi zbrajate koliko je još rata ostalo da sve to otplatite. Uz to ste grozničavo razmišljali hoće li poklon stići na vrijeme, je li taj papir kojim ste omotali iznenađenje prikladan za vaše dijete, hoće li, čim vidi poklon, reći da nije beba i da tako izgledaju stvari za bebe... ma svašta što će već od ranog jutra unijeti nervozu i stres u dan kada bi obiteljsko druženje trebalo biti najljepše, a pokloni i nagrađivanje potpuno sporedni. Ključno je pitanje gdje je granica u stalnom dodvoravanju vlastitoj djeci, nudimo li joj time lažan osjećaj da će u svakom trenutku sve dobiti i sve imati. Stara poslovica kaže: Najgore je imati, pa nemati, jer kada jednom naučite na to da vam je sve lako dostupno, pitanje je kako ćete se nositi sa životnim okolnostima kada možda neće biti sve na pladnju. “Ne grizu”, komentira moj prijatelj ponašanje današnje djece implicirajući da smo se mi nekada grčevito borili da nešto napravimo, negdje se istaknemo, da budemo bolji, bili smo spremni žrtvovati nešto da bismo mogli na kraju biti zadovoljni postignutim. Većini je današnje djece i mladih nekako svejedno, nemaju onaj žar za postignućima. A i zašto bi “grizli”? Ionako će najčešće sve odraditi netko drugi umjesto njih, roditelji, primjerice.

Često čujem roditelje koji kažu kako bi, da imaju priliku, sve činili drukčije, bili bi stroži, odlučniji, postavili bi više čvrstih pravila, očekivali bi više, davali bi manje, materijalno bi mijenjali duhovnim. Kupnja ljubavi materijalnim kratkog je daha, time djecu učimo egoizmu, pokazujemo da je potreba dokazivanja kroz imperativ imati, a ne stvarati.

Možda će vam se činiti glupo i nekako irealno, ali da većinu djece pitate što bi od svega najviše željela dobiti, brojna bi vam, kada bi bila do kraja iskrena, odgovorila: - Osjećaj da sam nekome bitan/ bitna. Želim da me moji roditelji uistinu vide onakvu/onakvog kakva/kakav stvarno jesam, a ne onu sliku o meni kakvu su oni zamislili.

Možda kupnjom sreće svoje vlastite djece negdje potajno sebe opravdavamo za to što možda nismo dovoljno bili tu, nismo uvijek znali biti pažljivi, dovoljno smireni, pozitivno usmjereni, nježni, nekako kao da se opravdavamo sami sebi zato što nam i okolina često nameće da smo loši kao roditelji.

U više sam navrata rekla da većina roditelja nastoji biti dobar roditelj, ne savršen, jer to ne postoji. Dobar roditelj prati ono što osjećaj u sebi i intuitivno zna prepoznati što njegovo dijete osjeća i želi. Ni jedan stručnjak ne može poznavati vaše dijete kako ga vi poznajete, samo mu se trebate doista posvetiti (a to ne podrazumijeva podilaženje).

Ne zagovaram da im ukinemo sve materijalno, ali posve je u redu da ih upozorimo na važnost drugih vrijednosti poput osjećaja i brige za druge, poštovanja starijih, bolesnih, nemoćnih, pristojnog i odgovornog ponašanja, pozitivnog odnosa prema radu i poštovanje rada kao načina stjecanja dobara. Uz to, treba im dati do znanja da ne mogu sve drugi odraditi umjesto njih, kao i to da oni ponekad moraju nešto raditi za druge.

”Ljubav se ne trži niti ne kupuje...” dakle, koliko god poklona stavili ispod bora, ako niste kroz godinu pokazali djetetu da ga volite, čak i u situacijama kada vam nije baš bilo ugodno biti roditelj, ali ste zajedno pokušavali prebroditi sve nedaće i razmirice, očekujte efekt od nekoliko sekundi nakon što se otvore pokloni.

Puno je važniji učinak koje vaše dijete osjeća kroz druženje s vama, razgovor, usmjeravanje, poticanje, pa i određeno uskraćivanje s ciljem da što prije shvate da život nije med i mlijeko, jer lakše će im ga biti u odraslim godinama prihvatiti i nekako “prožvakati”.

”Ponekad mislim da očekujemo previše od Božića. Trudimo se ugurati u njega nedostatak ljubaznosti i humanosti iz cijele godine.” (Ray Stannard Baker)