Predblagdansko vrijeme koje nam ide u susret većini ljudi donosi radost, motivaciju za neke nove odluke, početke, susrete, obnavljanje odnosa s obitelji, uživanje u druženju, šarenilu, pa i kiču. Bitno je da “šljašti” na sve strane i da bar tada imamo osjećaj da je stvarnost mrvicu svjetlija i ugodnija. Postoje i oni koji ne vole to vrijeme, razdoblje kada se okupljaju obitelji, kad se osjeća neka potreba za druženjem, slogom, zajedništvom, da se zaboravi sve ono ružno tijekom godine, osvijesti ili se na neki način održi na životu ono lijepo, dobro, ugodno, pamtljivo, što nam je znalo u ovim pandemijskim godinama ipak izvući tračak vedrine na lice. Često ih, naime, baš to podsjeti na one koji više nisu s njima, nisu dio njihova života, a spoznaja gubitka zna biti vrlo bolna i teška.

Posebno mi upada u oči to što su ljudi uglavnom nezadovoljni međusobnim odnosima, razočarani su time kako su se posljednjih godina njima poznati ljudi mijenjali. Nekako kao da ih ni nisu poznavali, ili nije bilo prilike da ih upoznaju na pravi način. Ljudi se začude kada se u teškim životnim situacijama najčešće odazovu oni od kojih to nisu očekivali, a nema odgovora od onih koji bi možda prvi trebali doći na njihova vrata. Osjeća se ta neka gorčina, pa povremeno čak i ljutnja ili pitanja tipa “kako sam mogao biti tako glup/glupa da sam vrijeme ulagao u potpuno pogrešnu osobu”. Ne ulažemo, prijateljstvo i odnosi ne bi trebali biti poput dioničkih društava, gdje se točno zna tko ulazi s čim i tko donosi dobit. Prijateljstvo bi trebalo biti međusobno prožimanje, dopunjavanje, bez kalkulacija tko je dao više, tko manje. Bit je u tome da svatko da koliko može, jer nije poanta u natjecanju tko može ili ima više, poanta je u tome tko će ostati uz vas. I to onda kada vas većina napusti. Poput otrcanog klišeja, koji sve češće čujem i od pacijenata, ali i nekih drgih ljudi, zvuči tvrdnja: Dok ste negdje pri vrhu, ne možete dobro pogledati ispred sebe od gomile oko vas. No dok silazite, obično je puno lakše, sve je čisto, nema nikoga da vas pridrži ili da vam pomogne ako na toj silaznoj putanji zapnete i nastradate. Sve češće čujem i onu: Daj čovjeku moć i vidjet ćeš kakav je zapravo. Naime, kada ljudi umisle da su nedodirljivi, odjednom prenaglase i istaknu osobnosti i crte ličnosti koje su oduvijek postojale samo što svjetlo pozornice nije bilo dovoljno jako da ih obasja. Dakle, sve je to začarani krug, “ko bi doli, sad je gori” i obrnuto. Nije najteže popeti se do vrha, nije teško ni stići u podnožje, teško je u tim procesima primarno ostati čovjek. Čini se da je u ovim čudnim vremenima ključno pronaći odgovor na pitanje gdje je nestao “mali čovjek”, koji je uvijek spreman pomoći, pun razumijevanja, empatičnosti, pristojnosti, etičnosti i, u konačnici, odanosti.

Lojalnost, ili odanost, u odnosima ljudi kao da se odavno negdje izgubila, kao da bismo ju sada mogli povećalom tražiti, u tragovima, nadajući se da će ponovno postati bitna stavka u odnosima, posebice u prijateljskim. Možda i ne morate ostati najbolji prijatelji, ali je bitno pamtiti dobro kada netko nešto za vas učini, u trenutcima kada to nikome nije bilo bitno niti se trudio da vam pomogne prebroditi vrlo neugodne, teške ili izazovne situacije u bilo kojem segmentu života.

”Prije nisam ni znao jer bio sam mlad/Da je svakome čovjeku urođena glad/Za suzama, tuđim suzama./Jer ljudi su pokvarena rasa/Prljava i zla/I tko ljude sluša/Taj uvijek nastrada”, kaže dobro znani stih iz pjesme Gordana omiljene mi Daleke obale. Danas se čini kao nikada prije da je postalo posvema normalno zaboraviti ili ostaviti iza sebe sve one dobre, drage i požrtvovne ljude koji su nam u životu olakšali bar jednu sitnicu ili su bili uz nas kada je većini to bio napor ili, još gore, nelagoda zbog nekih drugih ljudi, kojima tada možda baš i niste bili “in”, a bitno je bilo vas staviti u rubriku “out”. I kao da glava i ono u njoj ne služi za to da sami odlučujemo o tome što ili tko je čovjek, a tko nije, znamo se lako povesti za mišljenjem većine u tom trenutku, koja smatra da je netko trenutačno ispao iz fokusa kao nebitan.

Krug života vrlo je jednostavan, nikada zapravo ne stojimo na mjestu (čak i kada nam se čini da je tako) i velika je vjerojatnost da ćete jednom biti izbačeni na vrh, a onda propasti na dno. Zbog nečijeg ubrzanja može vam se dogoditi kao na vrtuljku, da ispadnete iz njega. Bit je ne dotaknuti moralno dno, da ne napustite svoje prijatelje i ljude koji su vas svojim djelima i postupcima zadužili. Jednostavno, ne oduzimajte im ako već niste u stanju dodati.

Srećom, gotovo se uvijek nađe netko da vam pomogne, podigne vas, posjedne i uputi koju lijepu riječ, da vas utješi. E u tome je bit, danas se čini da je važnije nekome otežati to podizanje s tla nego mu uistinu pomoći, da je važnije biti dio gomile koja i ne zna tko ste ili što ste, ali vas ne voli ili joj niste simpatični. Malobrojni još uvijek percipiraju isključivo kroz prizmu onog dobrog što ste nekada učinili ili biste učinili za njih. Sve ovo što navodim utemeljeno je na pričama koje već duže slušam od niza ljudi koji su razočarani onima kojima su uvijek bili na raspolaganju ili su im uvijek bili prijatelji, čak i onda kada im nitko nije htio biti ništa, a najmanje prijatelj.

Ipak, koliko god to zna biti vrlo gorko iskustvo, čak i vrlo traumatično, ne brinite se. Biti moćan nije stvar prestiža, stvar je ostati normalan u situaciji kada više ne budete moćni. Tada na scenu drame ili komedije nastupaju oni do kojih bi vam uglavnom trebalo biti stalo, a to su vaši prijatelji, kojima nikada nije bilo važno piju li ili ne piju kavu s vama, smiju li ili ne smiju to činiti. Osim toga, uvijek vam ostaje da pijete kavu u nekada jedinom i najboljem društvu, vlastitom.

Dakle, psi laju, karavane prolaze, jedino što ostaje jest ljudska glupost i potreba biti prihvaćen i pod cijenu gubitka prijatelja. Vi budite pametni, čuvajte svoje prijatelje kao najveću dragocjenost, neka ih je u vremenima koja nam dolaze.

”Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj.” (Albert Camus)