Odakle kreće većina problema, u psihološkom smislu, u mladih? Ovi će vam današnji obično navesti kako je priča krenula po zlu onog trenutka kada je netko drugi nonšalantno i s nepodnošljivom lakoćom nebrige za tuđe osjećaje uputio riječ ili niz riječi ružnog i uvredljivog značenja s ciljem da obeshrabri tu mladu i ranjivu osobu.

Dakle, dovoljno je da u žaru narcisoidnosti uzmete za pravo nekome reći da je "ružan, debeo, mršav, nedovoljno privlačan, glup, debilan, retardiran, idiot, autist, mutav" i sl. Čini se da mnogima sve češće nedostaje lijepih riječi, kao da su posebno motivirani za vrijeđanje i omalovažavanje drugih, pri čemu posuđuju izričaje iz psihijatrijske terminologije. Dakle, sve što zamjeraju nekome, smeta im kod drugih ili što drže uzrokom svojih nevolja mnogi olako pripišu - psihijatrijskim pacijentima.

Kao da malo tko razmišlja o tome kako to, dok tako nazivaju neku osobu u javnom ili privatnom prostoru, utječe na obitelji, roditelje i prijatelje djece ili odraslih koji su "autistični", s "nekim oblikom mentalne retardacije", "psihotični" ili su jednostavno u tretmanu po psihijatru. Gledajući javni prostor, čitajući i slušajući javnu komunikaciju, čini mi se kako je posljednjih nekoliko godina mnogo toga palo na leđa psihijatara, i kao da su naši pacijenti krivi za sve, pa i za koronu, inflaciju, ekonomsku situaciju, potencijalno siromaštvo i sl. Pacijenti su i oni koji imaju šećer, povišeni krvni tlak, migrene, probleme sa zglobovima, očima, srcem, glavom, stopalima, rukama, želudcem, nevažno. Svejedno nitko neće nikome u žaru rasprave reći "idi, liječi se po kardiologu" ili "idi, liječi se po svom ortopedu", nego će sve ostati na poznatoj rečenici "javi se psihijatru". Tako usput izgleda da mi, psihijatri, možemo potencijalno riješiti sve probleme današnjice.

Ti koji nazivaju nekog "psihijatrijskim slučajem", pri čemu tome daju uvredljivu konotaciju, ne znaju ili ne žele znati da je baš ta populacija pacijenata često marginalizirana i ekonomski osjetljiva, potencijalno rizična kada je riječ o siromaštvu, bračnim brodolomima, raznim životnim nedaćama, razornim emocionalnim burama i olujama. Nažalost, upravo zbog činjenice da ih se često stigmatizira, goleme su šanse da pacijenti iz dječje dobi samo nastave put u svijet odraslih psihijatrijskih pacijenata. Dakako, ni jedan autističan dječak ili psihotična djevojčica nikako nisu i ne mogu biti krivi što je društvo u mnogim moralnim pokazateljima dotaknulo dno, pa nitko nema pravo uvredljivo ih spominjati čak ni u prenesenom smislu.

Stigmatizacija se širi. Je li baka koja prodaje cvijeće iz vrta i umjesto kuna traži da joj se kupi konzerva sardine za večeru odgovorna za inflaciju? Je li djed koji se 40 godina dizao u pola šest i odlazio na posao, a sada skuplja plastičnu ambalažu da popravi mirovinu s kojom samo Čarobnjak iz Oza može preživjeti mjesec odgovoran za to što nam se djeca opijaju, drogiraju, razbijaju, agresivna su, nemaju poštovanja ni prema kome, posebno ne prema službenim autoritetima?

No nije problem samo u stigmi, više je problem u fake, iliti lažnom, stavu pojedinaca prema potrebama većine, pa se lako zažmiri na potrebe običnog čovjeka, kao da je izvan vidnog polja realnost i surovost svakodnevnog života. Dakle, kada ulazite u šoping-centar da svojoj djeci kupite nešto slatkiša, proteinskih šejkova i slično, a zaustavi vas žena u poznim godinama koja se trudi prodati vam cvijeće iz vrta, nije nasrtljiva, pa kaže kako je u redu ako i nemate kod sebe gotovine, ali bi bila zahvalna na konzervi ribe jer ju nije jela mjesecima, uputi vam pogled, to, bar meni, budi asocijaciju da bi to mogao biti vaš roditelj, pa u trenutku znate da je sve odavno otišlo k vragu.

Pa nemate više volje za slatkišima, date si pravo da joj napunite vrećicu hranoma, a ipak, umjesto da se osjećate dobro, osjećate se grozno. Obeshrabreni ste činjenicom da sve više sličimo Americi, koja mi se nije svidjela upravo zbog razloga zbog kojih sam se mjesec dana uoči Domovinskog rata vratila u Hrvatsku. Ta naša empatija, jednih prema drugima, potreba da dijelimo, a ne da oduzimamo i umanjujemo, potreba da su susjedi dobro, naši prijatelji, njihova djeca, poznati, nepoznati. Ta potreba širenja dobih i pozitivnih emocija, lijepih i poticajnih riječi, vedre energije koja osnažuje, a ne ponižava i ne obeshrabruje. Sjećam se svog šoka u Americi kada su moja tadašnja domaćica i njezin brat išli na kampiranje. Svatko je nosio i jeo svoju hranu, sve se mjerilo u cent, sve je bilo po načelu "ja nosim za moju obitelj, ti za svoju". Ja sam odgojena potpuno drukčije, kod nas se u danu desetak puta kuhala kava za poznatog i nepoznatog, najvažnije je bilo da nitko ne ode iz kuće gladan, žedan i nesretan.

Sve češće i djeca posrnu pod teretom teških riječi, postupanjem nas odraslih često, umjesto da ih okuražimo, lako ih obeshrabrimo, umanjimo njihovu vrijednost, ne razmišljajući da time umanjujemo svoju vlastitu. Tako je i s našim pacijentima kada ih netko stavi u kontekst svega onog što je u biti zlo - krađa, varanje, kršenje zakona i sl. - time pokazujemo da smo kategorija koja ne razumije ljudsku patnju, osjećaj bespomoćnosti, nesigurnosti i obeshrabrenosti.

Time smo zapravo pali na najvažnijem ispitu, a to je da smo odavno zaboravili što u biti znači biti čovjek. Znači da ste ljudsko biće koje ima dušu, i u toj duši potrebu da se osvrne na ljudsku patnju, pomogne i ne etiketira.

Naše je pacijente na psihijatrijama život dovoljno obilježio, nije im potrebno i društvo da im stavlja sol na ranu. Ionako često nemaju nikoga da im te rane previja. Uostalom, neka se baci kamenom onaj tko bar jednom u životu nije bio psihički ranjiv, osjetljiv i uplašen.

Nikoga nije briga koliko znaš dok ne sazna koliko ti je stalo. (Theodore Roosevelt)