Pandemija čini svoje. Kada sam prije dvije i pol godine počela pisati ovu kolumnu s ciljem da unesem malo optimističnijeg duha u pandemijsku stvarnost i neizvjesnost, ipak sam znala da ću nakon 90 kolumni imati dojam da je s vremenom sve otišlo na lošije.

Uvijek se u teškim situacijama ljudi ujedinjuju, brinu se jedni o drugima, nastoje biti podrškom u teškim životnim situacijama, pokazati da im je stalo, ne nužno do vas uvijek, ali im je stalo da iz za sve nepovoljne situacije, poput rata, potresa, poplave, požara i slično, svi na kraju iziđu, kako se to kaže, živi i zdravi. Bitno je ne biti lošije. U početku pandemije ljudi su bili uglavnom složni, mirni, nekako uvjereni da će sve brzo proći, bili su strpljivi. Kako je vrijeme odmicalo, tako se sve mijenjalo, a posebno strpljenje, empatičnost i, prije svega, povjerenje. Nikada kao sada nisam imala dojam da su se ljudi podijelili, pa se gotovo na svakom druženju, susretu ili skupu, u bilo kojoj situaciji gdje ih je bar dvoje opaža podjela na osnovi razmišljanja o virusu i o načinu na koji bi se trebalo protiv njega boriti. Svatko ima svoje argumente kojima opravdava zašto je ili nije protiv nečega, zašto se želi ili ne želi cijepiti, zašto neće ili hoće donijeti potvrdu.

Sada čak i to nije toliko bitno. Bitno je kako ljudi općenito doživljavaju svoja prava, pa i pravo da se cijepe ili ne. S druge strane, ako netko protivnika cijepljenja u žaru rasprave upozori na to kako je u redu da se ne cijepi iako struka to propagira, i da je čak u redu da ne vjeruje u struku, znanstvenike, ljude koje ipak o virusu znaju puno više od, nazovimo ga tako, običnog čovjeka, dakle, ako ne vjeruju u medicinu i sve što ona nosi, onda bi bilo realno očekivati i da, kada se razbole, ne idu svom liječniku ili u bolnicu i ne traže pomoć te iste medicine. E, tu nastane kratki spoj, na kojemu su već brojna prijateljstva pukla. Nepovratno.

Mi, s druge strane, upozoravamo na važnost cijepljenja, poštovanja struke, mišljenja stručnjaka koji su mjerodavni za donošenje odluka, smjernica, pravila i sl. No zaboravljaju se prava cijepljenih ljudi, primjerice pravo da se zaštite od agresije necijepljenih ili onih sklonih teorijama zavjere, urote i sl. Nije mi uopće namjera ulaziti u zavjere, "čipiranje" mi je još najmanji problem. Međutim, ljudi koji su se uredno i na vrijeme cijepili, primarno radi vlastite sigurnosti, sekundarno radi zaštite sigurnosti drugih oko sebe, posebno u branšama koje skrbe o drugima, sada su često metom agresivnih napada necjepiša. U redu, zakon im omogućuje da se ne cijepe, međutim, kada se vi želite testirati, sada čekate duže vrijeme. Ako se želite testirati vi ili vaše dijete, ili saznati broj antitijela, ili čekate ili plaćate sve to, za razliku od onih koji se mogu i tri puta tjedno na teret poslodavca ili poreznih obveznika uredno testirati, na vrijeme prepoznati svoju ugrozu virusom. Dakle, jasno razlučite tko je ovdje izvukao deblji kraj, cijepljeni ili necijepljeni. Isto tako, kao psihijatru posebno mi upada u oči način na koji jedni i drugi opravdavaju svoje izbore. Cijepljeni su uglavnom oni koji i inače slušaju struku, posebno oni koji su se cijepili čim je stiglo cjepivo, poštuju zakone, pravila, nazovimo ih "maštreberi" koji su naučili da je red, rad i poštovanje sustava osnova za napredak svake mikro ili makro okoline. Druga su kategorija oni koji odbijaju cijepiti se (ovdje izuzimam ljude koji zbog opravdanih zdravstvenih razloga to ne mogu i ne smiju, kao i one koji imaju jasno argumentirane razloge zbog kojih još nisu donijeli odluku o tome trebaju li se cijepiti). Dakle, ta je skupina iznimno agresivna, neugodna, čak i često sklona terorizirati ljude oko sebe koji su se cijepili. To su često oni koji ne poštuju pravila općenito, opiru se svemu i imaju o svemu svoje viđenje, ali s druge strane uredno i bez neugode koriste druge dobrobiti tog istoga sustava. Dakle, upravo je njihova autentičnost upitna. Ako ste još u sustavu koji je znanstveno utemeljen, ako radite u njemu, posebno ako ste zdravstveni djelatnik, sami sebe negirate činjenicom da ne vjerujete u ono što radite, dakle u znanost i u medicinu. Onda je lako prebaciti se u druga područja koja svoja mišljenja temelje na drugim modelima i zakonima, uostalom nije tajna da mnogi ljudi danas odlaze po savjete k nazovimo ih vračarama, vidovnjacima i sl. I to je mjerilo ljudskih prava i slobode da birate tko vam i kako može pomoći. I to je sasvim u redu. Meni, jer nemam nikakvih osobnih animoziteta ako ljudi misle da im to može olakšati svakodnevicu. Živom je čovjeku puno toga dopušteno u situacijama kada život boli do kosti.

Međutim, ako već odbijate biti dio znanosti, ne treba zbog toga tlačiti i terorizirati one koji joj vjeruju. Ljude koji poštuju zakone, naputke, uredno se cijepe, sebe, svoju djecu, ne žele iskakati iz okvira samo da bi bili "protiv". Postoje osobne slobode, slažem se, ali je pitanje dokle se mogu i na koji način širiti. Stječe se dojam da su upravo zbog tih "osobnih sloboda" bolnice ponovno krcate, ljudi u sustavu na rubu su izdržljivosti, djecu smo opet kaznili jer ne idu u školu, dakle, već treću godinu obrazuju se od kuće, a da ne spominjem kategoriju djece koja ne uspijevaju imati uredno svoje rehabilitacije i terapije, pa onkološke, kardiološke i druge pacijente koji sada opet čekaju na svoje termine za preglede, terapije, operacije - šansu za život.

Da, neki su i vaša obitelj, mama, tata, kći, sin, muž, žena, sestra, brat, prijatelj, prijateljica, svi koji čine mali krug velikih ljudi oko vas. Ako ste među onima koji se ponose činjenicom da su nešto odbili i uporno na tome inzistiraju, sve O.K. No onda nemojte biti ljutiti zbog toga što netko do koga vam je stalo nije imao šansu da mu se na vrijeme otkrije maligna bolest. Ili vaše dijete nije imalo šansu da mu škola ostane najljepše životno doba. Vi ste mu svojim nerazumnim ponašanjem onemogućili da ide u školu, nego umjesto toga sjedi kod kuće za laptopom i "glumi" da je učenik. Razmislite, vaše je pravo izbora oduzelo djetetu pravo na školu u školi, ono plaća umjesto vas.

"Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, trebamo prvo vidjeti nije li to nešto što bi možda trebalo promijeniti u nama samima." (Carl G. Jung)