Krajem siječnja netko mi je suptilno na Viber poslao članak o alarmantnom stanju u Beču kada je riječ o skrbi o djeci sa psihičkim poremećajima. Liječnici Odjela za psihijatriju djece i mladih bečke Opće bolnice AKH, koja je jedna od najvećih u Europi, javnosti su objavili da su im svi kapaciteti trenutačno popunjeni. U obraćanju javnosti njihov je šef naglasio kako su posljedice pandemije COVID-19 i lockdowna, kao i zatvaranje škola, znatno povećale broj pacijenata na njihovim odjelima, a posebno djece u dobi od osam do 12 godina s izraženom kliničkom slikom depresije. Ističe porast broja slučajeva kao što su poremećaj hranjenja, spavanja, panični poremećaji, strahovi, depresivni poremećaji, neraspoloženje, iscrpljenost, pretjerani umor ili učestala promišljanja o samoubojstvu.

Bez obzira na to koliko smo svjesni činjenice da je zbog zdravstvenih razloga bilo potrebno organizirati virtualni oblik pohađanja nastave, ipak nam se ne smije dogoditi da previdimo posljedice koje će se tek pokazati. Dakle, usporedno kako organiziramo skrb u sklopu somatskih posljedica epidemije, nužno je već danas planirati organizaciju skrbi za mentalno zdravlje mladih, posebno djece, jer već sada naša svakodnevnica upućuje na porast agresije i agresivnih ispada ne samo u školskoj nego, nažalost, već i u vrtićkoj dobi. Zabrinjava činjenica koliko su se djeca sada već naviknula na to da su mjesecima bez uredne struktura dana, da redovito planiraju svoje aktivnosti mijenjajući noć za dan. Hormoni luduju ionako, a kada se ritam dana i noći izvrne naopačke, luduju dvostruko. Naša nas iskustva posljednjih mjeseci uglavnom obeshrabruju. Poput nas, i klinci su kratkog fitilja, brzo planu, sve im smeta, lako se uznemire, reakcije su neprimjerene, burne i često vrlo nepredvidljive. Teško im je samima sa sobom, ali je teško i njihovoj okolini. Čak dvije trećine adolescenata, prema novim istraživanjima, razmišlja o suicidu. Nažalost, najveći se broj suicida među mladima ne prepozna na vrijeme. Izbor suicida kao rješenja njima u tom trenutku očitog problema upućuje na to da mladi pate i da često na tom putu ne potraže na vrijeme pomoć ili ne vide tko bi im mogao pomoći, posebno sada kada ni u školu ne idu pa nemaju adekvatnu pomoć, odnosno podršku, školskih stručnih službi. U razvijenim je državama osnova imati organiziranu službu psihologa i pedagoga za svaki razred srednje škole, čime se naglašava važnost razvojne dobi adolescenata, jer svaka faza razvoja nosi svoje specifičnosti i izazove. Djeca i adolescenti trenutačno su najrizičnija skupina za razvoj psiholoških tegoba, a u konačnici i ozbiljnije psihopatologije, koja, ako se ne prepozna na vrijeme, ima mogućnost razvoja i tijekom odrasle životne dobi. Osnova u odrastanju mladih ljudi je socijalizacija, kontakt s vršnjacima, njegovanje prijateljstava, stvaranje prvih stabilnih emocionalnih veza, buntovan odnos prema roditeljima, koji često znači samo zdrav način odrastanja, emancipacija od roditeljskoga doma, koja sada itekako izostaje jer su ponovno zatvoreni u tomu domu. Studenti su se ponovno vratili u obiteljsko okrilje, baš kada su pomislili da konačno imaju svoju slobodu i mogućnost biti samostalni. Srednjoškolci ionako više ne znaju gdje pripadaju, a kamoli u kojem smjeru idu, jer već drugu godinu škola nije mjesto koje im otvara mogućnost da se malo "odmore" od roditelja i steknu i neka doživotna prijateljstva.O razini stečenog znanja teško je išta reći. Kako kaže moj pacijent, “kao da nas netko nešto i pita, samo nam kažu što se od nas očekuje”. O.K., a što vi očekujete, pitam ga. “Očekujemo da nam se dopusti živjeti”, aludirajući na stanje u kojemu ih svi kritički procjenjuju, obično u negativnom kontekstu, opisujući ih kao “sebične generacije”. Međutim, mislim da generacije koje sada sazrijevaju i nisu imale priliku biti egoistične, jer ipak im je, na neki način, oduzeto puno toga. Mi se odrasli znamo žaliti kako su mlade generacije uglavnom razmažene, samožive, sebi najvažnije, usmjerene primarno na svoje, a ne na tuđe potrebe i uglavnom puno opuštenije u odnosu prema nama starijima. Pitanje je je li sve to primjenjivo i sada na ove generacije, koje odrastaju u eri pandemije. Je li im svima ugodno biti zatvoren mjesecima u obiteljskom okruženju, nemati mogućnost osjetiti što znači biti tinejdžer u punom smislu riječi, protutnjati kroz sve one fore, a na kraju se nekako smiriti uz pomoć stabilne cure ili dečka... Na kraju, mogu li oni preuzeti odgovornost za to što su i njihovi roditelji nervozni, depresivni i iscrpljeni, da zbog straha od egzistencije često nemaju dovoljno razumijevanja za svoju djecu. Dakle, medalja uvijek ima lice i naličje, međutim, u ovoj je priči ipak teže biti dijete. Dok se nama odraslima često smanji prostor za manevar u nekim situacijama jer nam je i razina odgovornosti često vrlo visoka, djeci se uvijek ostavi prostor da se kroz igru, druženje, prkos, spontanost, optimizam i vedrinu uspiju izdignuti iznad otegotnih situacija koje život neizbježno nosi. No, u ovo je vrijeme taj prostor sužen i njima, pa, kao i kolege iz Austrije, svakodnevno na Zavodu za adolescentnu i dječju psihijatriju KBC-a Osijek svjedočimo porastu broja depresivne, agresivne, suicidalne, psihotične, zlostavljane, zanemarene i primarno obeshrabrene djece. “Nema dobre ni loše djece. Postoje samo obeshrabrena ili ohrabrena djeca.” (Popkin) Na nama je da pronađemo način u mjesecima ispred nas da djecu ohrabrimo ako ne želimo pandemiju mentalnih poremećaja.