Datum objave: 29. siječnja, 2021.
Ovih se dana puno piše o tome koliko su žene izložene neprimjerenim oblicima
ponašanja osoba drugog spola, a u kontekstu da one mogu ostvariti određena,
ionako im pripadajuća, prava, da u skladu sa svojim vještinama i znanjem iz
područja kojim se bave imaju pravo i na gratifikaciju onoga što žele: biti
uspješne u svom poslu neovisno o spolu. Poanta je imati jednako pravo! Nekako je
prilično i ironično da i u stoljeću kada smo sve modernizirali, i kada smo
zauzeli stav kako je pravo na vlastito mišljenje i pravo na slobodu osnova
svega, a prije svega pravo na jednakost među spolovima, moramo ponovno
dokazivati da smo uspješne i bez toga što nas se često doživljava "pod rubrikom
podrazumijeva se".
Neravnopravna je to borba Davida i Golijata, u kojoj
je potrebno dokazivati da, ako ste lijepa, mlada i simpatična, to ne
podrazumijeva i da ste "lak plijen". Postoje brojne predrasude u svim strukama,
u kojima je često teško dokazati da ste jednako pametne i uspješne, ako ne i bar
mrvicu više, upravo zato što vas zbog toga u startu često ograničavaju ne
dopuštajući da osim izgleda okolini ponudite nešto više. Već odavno je ustaljena
uzrečica "ako je lijepa, sigurno je glupa". Kako bi osigurala dojam žene koja je
puna znanja i da odaje kako je znalac u onome čime se bavi, žena često mora
zatomiti onu svoju drugu, ženstvenu, stranu. Nije problem samo neprimjereno
seksualno ponašanje prema ženama, koje, ruku na srce, nesumnjivo postoji u svim
strukama, a u nekima možda više zbog naravi posla, koje je odavno prešlo s
razine primjerenog komplimenta na nedolično, uvredljivo i često za ženu
ponižavajuće ponašanje, nego se žene često primarno doživljava kao objekt, a ne
kao punopravnu i jednako vrijednu članicu tima, kolektiva, radne jedinice, ma
sustava i društva općenito.
Postoje i druge neprimjerene razine ponašanja
u kojima se nerijetko na ženu koja je na određenoj rukovodećoj poziciji gleda
tako da je često predmetom omalovažavanja, neprimjerenih agresivnih verbalnih
ili fizičkih postupanja. Neki prema njima imaju stalnu potrebu da vlastiti
osjećaj neispunjenosti, nezadovoljstvo karijerom ili manjak postignuća
usmjeravaju kroz stalna omalovažavanja, provokacije, izlaganja verbalnoj
agresiji, aludiranja na određene privatne situacije, odbijanje određenih radnih
zadataka upravo zbog vlastite komocije ili osjećaja da su superiorni time što ih
determinira spol. Često je vrlo nejasna granica u takvim načinima postupanja
prema vama, različiti su slojevi kojima se može odrediti je li to ponašanje
određeno vašim spolom ili bazično nerealiziranim kućnim odgojem. Kao i kod
opisanih seksualno neprimjerenih ponašanja, na kraju svake priče je na ženi da
dokazuje da je u pravu, pa u konačnici na nedopustiv način većina tih mučnih
priča i završava zaključkom kako je "žena možda ipak nečim u svom načinu
ponašanja, postupanja, odijevanja, dinamici razgovora, intonacijom svog glasa,
mimikom, bilo čim dovela do toga da joj se dogodi to što joj se dogodilo".
Upravo zbog pozicije dokazivanja, odnosno iz pozicije da često okolinu morate
uvjeravati kako ste doista bili žrtvom nedoličnog ponašanja, na kraju vas se
dovede u situaciju da odustanete ili da se i vi sami pretvarate kao da se to
nije dogodilo. A dogodilo se!
Upravo zbog toga takve teške priče ostaju
neispričane godinama, pa i desetljećima, jer dodatna je otegotna okolnost što
žene kroz stoljeća uvijek iznova moraju dokazivati kako ni one ni njihovo
ponašanje nisu bili okidač za nečije neprimjereno ponašanje. Žena se zbog toga
osjeća nedovoljno zaštićenom, svjesna je da joj nije osigurana potpora od onih
na koje računa, a to ne bi smjelo biti tako. Žrtve nisu krive i to ne moraju
dokazivati!
Nove generacije žena konačno žele pozicionirati sebe unutar
sustava i na svim poljima u kojima se danas žene mogu i trebaju realizirati.
Žele da ih se prepoznaje i cijeni na temelju onoga što imaju u sebi, a ne na
sebi, pri čemu je nebitno kako netko doživljava njihovu vanjštinu.
Mlade
generacije žena ipak imaju, čini se, onaj prijeko potreban buntovnički stav da
konačno svijetu objasne kako su, iako su "mlade, lijepe, uspješne, zgodne,
simpatične ili nesimpatične (nekima), mršave, bucmaste, savršene ili savršeno
nesavršene u svojoj ljepoti, koja je ionako u očima promatrača, pametne, mudre,
inspirativne, duhovite, intelektualno dobro potkovane, lijepih manira, dobrih
odgojnih temelja, s glavom koja misli, a ne koja kima", primarno svoje, a ne
svačije.
Dakle, ako želimo (a trebali bismo) učiti od novih generacija,
onda naučimo cijeniti i voljeti sebe onakvima kakve jesmo. Također osvijestimo
kako bilo kakvo neprimjereno ponašanje koje nam neki okviri nameću, a pod
krinkom nadmoćnijeg, pa i iz pozicije spola, nije ono što trebamo i moramo
prihvatiti. Jer to nije prihvatljivo kako god da je spakirano!
Uostalom,
imamo svoje kćeri i unuke, zbog čega je na nama da im pružimo podršku, da im
damo do znanja da nikada, nigdje i ni od koga ne trebaju trpjeti seksualno
neprimjereno ponašanje, agresiju, podcjenjivanje ili verbalno ponižavanje tipa:
"Super si mi danas zgodna u tim štiklama, nosiš li i tange?" Gaćice su naša
stvar, kao i štikle, a takva i slična neprimjerena ponašanja trebaju napokon
postati javna stvar. I predmet javne osude.