Hladno jutro, kiša dobuje po prozorima dok se vozim, u daljini sve nekako djeluje sjetno, tužno, usporeno, bezbojno, kao u nekom nijemom filmu. U rano jutro tražim najmanji znak da je još netko već ustao i krenuo putem svojih obveza. Da nisam sama sa svojim mislima.Upravo smo proslavili Božić i žurimo ispratiti u prošlost 2020. godinu, želimo ju zbrisati i pretvarati se da nije ni postojala. Kaže moja prijateljica kako bi najbolje bilo da nam se svima ova godina ne računa kao godina u kojoj smo živjeli jer, ruku na srce - radili smo sve samo nismo doista živjeli. Na jednoj od onih kava "za van" zaključili smo kako želimo da "ode u spam", da želimo prodisati i ponovno početi uživati u svim onim našim ritualima koji su nam od životne važnosti. Donedavo smo ih uzimali "pod normalno" i nismo o njima previše razmišljali, a odjednom smo stigli do "kava koje život znače" i razmišljanja tipa "da mi je bar još jednom vidjeti London, pa mogu i umrijeti“.Još snena, promišljam o tome kako je nevjerojatno u ova blagdanska vremena ne svjedočiti užurbanosti, nemati osjećaj da ti sve ide na živce jer je posvuda previše ljudi, stvari, događanja, pozivnica za domjenke, previše popisa koje si sam napravio, previše obveza koje si sam nametnuo... E, pa ovaj nam je Božić ipak dao niz lekcija za koje se iskreno nadam da ćemo ih svi usvojiti. Dok putujem, slušam vijesti o novim podrhtavanjima u Zagrebu, dakle ova "silovita“ godina ne popušta pritisak do posljednjih dana. Ne da nam da se opustimo, stalno nam dijeli lekcije, upozorava nas koliko je moćna priroda i koliko smo mi zapravo nemoćni. A precijenili smo svoju snagu, zaboravili smo da je najvažnije imati suživot s prirodom, samim tim i sa sobom. Je li bilo potrebno katarzično prolaziti ovu godinu da bi se čovjek vratio onim iskonskim vrijednostima koje se generacijski prenose s koljena na koljeno, koje nas uče da našu djecu oblikujemo u dobre i poštene ljude. Mora li nam priroda i njezina snaga biti korektor da uvidimo koliko smo griješili i koliko smo se duboko uvukli u krizu morala i krizu vrijednosnih sustava? Je li pandemija promijenila ljude? Nismo li postali nekako međusobno udaljeniji, manje tolerantni, skloni stigmatizaciji dojučerašnjih prijatelja, susjeda, znanaca, sebični u kupnji namirnica i medicinskih potrepština, skloni omalovažavanjima stručnjaka na prvoj crti borbe s opasnom bolesti? Iako je socijalna distanciranost nužna, je li ona postala izgovor za sebičnost, egoističnost i izostanak empatije? Nekako ispod radara prolazi nam i činjenica da nam djeca već drugu godinu ne idu redovito u školu, da nemaju svoja druženja, zajedničke izlete, da ne idu na natjecanja u onom obliku kao prije, da nema gledatelja na utakmicama, da klinci nemaju svoje maturalce, niti maturalne zabave, da nema izlazaka u kafiće gdje su mogli bar malo zbrisati roditeljima, jednostavno - ne stvaraju uspomene iz školskog doba, a one su nužne u tim formativnim godinama. Sve im je stalo. Stalo je i nama odraslima koji smo svoj dojučerašnji život uzimali zdravo za gotovo. U posljednje sam vrijeme puno puta čula da smo izgubili kompas, da ne znamo što nam je bitno, a što nije, da padamo u području moralnih vrijednosti i ljudskosti općenito. Da nemamo ni volje, ni želje, a nekada, čini se, ni znanja kako sve vratiti na bazične postavke. Pitamo se kako resetirati društvo iz temelja? Je li 2020. godina bila prijelomna godina da nas vrati sebi, da osvijestimo koliko smo skrenuli s puta dobrote, humanosti, empatije, poniznosti...? Svatko od nas o tome razmišlja otkad su nam životi postali imitacijom donedavnih.Ipak, rekla bih da smo to osvijestili ranije, prije 2021. Zapravo, u trenu smo, na pragu te nove godine od koje toliko mnogo očekujemo, izvukli ono najbolje iz sebe. Dogodio se razoran potres i svi smo opet - LJUDI, pružamo ruku pomoći, dajemo sve od sebe, brinemo se za druge, dajemo, a ne uzimamo... I opravdano smo ponosni što smo (opet) takvi.Bila sam u Zagrebu u utorak u trenutku katastrofe. Izbezumljena zovem brata koji ondje živi, on zove mene, svi se međusobno pogledavamo tražeći na licu onog do sebe trag utjehe. Odjednom, gotovo u trenu, osjećaj zajedništva, brige i suosjećanja za sve nesretne ljude u Sisku, Petrinji, Glini..., nitko više ne misli samo na sebe. Tu smo jedni za druge. Čovjek se okrenuo čovjeku, srca su opet velika, kucaju za druge. Opet smo veliki u nevolji, kao i uvijek do sada, kao u Domovinskom ratu. I opet smo ponosni što smo - dobri ljudi. U muci se poznaju junaci. Najbolji smo kad je najteže, no takvi trebamo ostati i kada patnje, odricanja i ograničenja prestanu. Neka 2021. bude godina u kojoj ćemo sve naučene teške lekcije svakodnevno primjenjivati. Empatije treba biti uvijek, i u dobru i u zlu. Zapamtimo dobro osjećaj kakav imamo sada kada smo nesebični, kada smo oslonac, kad smo tu za druge. Zaslužili smo da iduća godina bude mirna, blagoslovljena, pozitivna i poticajna. Podržite one koje volite, razmislite još jednom o onima koje ste nekad davno “prekrižili”. Vrijeme je da oprostimo i sebi i drugima. Krhki smo, neka nas osnaži dobrota kojoj upravo svjedočimo!