Pandemija je na vrhuncu, a životni nam je elan, očito, na minimalcu, tako situaciju u kojoj se sada svi nalazimo doživljava moja prijateljica, a njoj je cilj malo nas oraspoložiti i postići bar Mona Lisa efekt na licu. Tko bi rekao da smo odjednom prepoznali važnost rituala zajedničkih kava, druženja, beskrajno dugih a nikad do kraja završenih razgovora, pa sve te silne želje za treninzima, koje smo prije bezveze znale propustiti, a sada bismo dale "ama baš sve za sat ili dva istezanja i rastezanja", a o nekim putovanjima i druženjima izvan uobičajenih mjesta da i ne govorim.Nostalgija, sjeta, uzdasi i čežnja za vremenima kada smo to tako sve mogle, a "sada ne možemo ništa". Jedino što nam preostaje jest praviti generalke po kući, čistiti ormare, prekopavati ladice i rokovnike, podrume, stubišta, potkrovlja, vrtove, dvorišta...

Da, sve je to lakše od mogućnosti koja nam se sada nudi kao na dlanu, da učinimo ono najvažnije - generalku u nama samima, samooptimizaciju, ili, laičkim rječnikom novoga doba rečeno, resetiranje na osnovne postavke.Pandemija nosi svoje, uzima nam puno toga, uskraćuje, smanjuje, mijenja, premješta, organizira, dezorganizira, korigira, sputava, ograničava, preusmjerava, ali nam istodobno poručuje da je, ako već nije bilo nikada do sada, sada vrijeme i da radimo na sebi, da osluhujemo svoje unutarnje stanje i posvetimo vrijeme primarno sebi, svojim potrebama i željama. Nudi nam mogućnost da preispitamo svoje sustave vrijednosti (onima koji ih još imaju) i da posložimo listu prioriteta. Svi živimo iznimno stresno, kaotično, organizirano prema rasporedima koje smo dijelom sami napravili, a ostatak je nastao i krivnjom svih oko nas. Ne posustajemo, pod cijenu sebe i vlastitog zdravlja iscrpljujemo se, trošimo, jurimo, srljamo, svaki dan bar za milimetar pomičemo granice svoje izdržljivosti. Svakodnevno nas šokiraju i rastužuju vijesti da je netko više ili manje blizak otišao zauvijek, neko smo vrijeme zabrinuti da bi se to moglo i nama dogoditi, a kratko nakon toga nastavljamo istim stopama. Gazimo dalje tim ugaženim putem a svjesni smo da nas to melje. Lako je presložiti sve ormare u kući, ali je puno teže presložiti ladice u svojoj glavi, napraviti organizaciju životnih prioriteta ili ciljeva, izgurati sve ono što nas troši, smanjuje nam životni elan, snagu, gasi vatru u očima, žar u srcu i onu idealističku viziju da smo, ako stanemo, mrtvi. Iznutra.

U ožujku su me pitali je li korona mogućnost da se ljudi ipak iskreno zabrinu za put kojim je svijet loše krenuo. Može li nas ova pandemija nekako preodgojiti da se vratimo osnovnim vrijednostima? Hoćemo li iskoristi šansu da poradimo na sebi s ciljem da se poboljšamo kao ljudi, pa da to dovede i do promjena u društvu općenito? Je li ova situacija "socijalne distance" možda početak novog načina funkcioniranja, hoćemo li više cijeniti ljudski kontakt, dodir, razgovor, bliskost, osjećaj pripadnosti drugima i osjećaj da vrijedimo kao skupina, a ne isključivo kao jedinka? I danas, devet mjeseci od početka pandemije, nemam univerzalni odgovor na sva ta pitanja, osim što sam sigurna da svi možemo pokrenuti rad na sebi. Najlakše je kritizirati druge, lako je i odgovornost prevaliti na tuđa leđa, prebaciti teret na susjeda, prijatelja, kolegu, zamjeriti ako vam netko u nekom trenutku nije pružio podršku ili pomoć iako ste odavno svojim djelima to zaslužili. Puno je teže realno, iskreno i bez uljepšavanja staviti na papir sve ono što mislite da radite dobro, ali i sve ono što sigurno radite loše, no nemate snage, volje ili dovoljno samokritičnosti, pa i osjećaja odgovornosti da se upitate možete li i bolje i više.Moderno je svaki dan izbrojiti kalorije koje unosimo, silno smo sretni zbog kalorija koje ne unosimo, lako izbrojimo brzinu, broj i jačinu koraka koje prijeđemo u minuti, satu ili danu, važno je znati precizno odrediti broj udaha ili izdaha u mjernoj jedinici, na kraju mjeseca sretni smo ili nesretni brojkom na vagi, zadovoljni ili samo djelomice zadovoljni odrazom u zrcalu, uglavnom razočarani stanjem na tekućem računu, obeshrabreni jutarnjom vremenskom prognozom, nezadovoljni ili zadovoljni statusom na ljubavnom planu, motivirani ili nemotivrani jutarnjim alarmom koji nas budi za odlazak na posao... Dakle, puno je na dnevnoj razini različitih stanja kojima možemo tablično izračunati koliko smo možda toga dana zadovoljili neke svoje osnovne ljudske potrebe.

Glavno je pitanje kako izmjeriti naš osjećaj da smo na kraju dana prije svega dobri i pošteni ljudi, i da smo u ovim vremenima spremni dio sebe odvojiti za one koji nas trebaju. Bez fige u džepu i potrebe da to tablično izmjerimo. Na kraju dana svi smo ipak krvavi ispod kože, pitanje je samo trenutka kada ćemo svi to uspjeti sebi osvijestiti. U vremenima kada su nam srca posebno osjetljiva, jer se čini da nećemo moći biti s našima koji su tako blizu, a zbog epidemiološke situacije tako daleko (naši roditelji, bake, djedovi, stari susjedi, prijatelji, znanci), pokušajte zamisliti se i zaroniti duboko u sebe.

Ta introspekcija vas možda iznenadi, možda uspijete pronaći onaj najbolji dio sebe, a to je onaj osjećaj kada ste bili dijete. "Svatko od nas je u početku bio dijete, ali se malo tko toga sjeti." (Mali Princ)Neprocjenjivo.