Trend "srednjeg prsta“ nešto je što meni koja radim na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju i nije baš nešto novo ili iznenađujuće, jer naši klinci vrlo često kada ne znaju kako bi nam poručili da im idemo im na živce i kad nam prkose, uglavnom kada nisu u suglasju s onim što im predložimo, iznenada, iznimno brzo i energično, samo podignu i upere taj famozni srednji prst. Tipa... eto ti sad. Razumljiva komunikacijska gesta u kojoj malac svoju nemoć da mi nekako pokaže da mu baš i nisam cool najlakše usmjeri u taj srednji prst.I to s takvim guštom koji mu se odražava na licu da i ne uspijevam naljutiti se zbog toga na njega. S vremenom i sami shvate da nema nekog značajnijeg učinka tim srednjim prstom, pa se nakon nekoliko sati ipak ispričaju i priznaju kako to nije "baš bilo lijepo“. U tim buntovnim, prkosnim, "ludilom" nabijenim i primarno hormonima premazanim godinama određenim im je moratorijem ipak dopušteno pokazivati i neka neprilagođena ponašanja, pa i simbolika "srednjeg prsta“ možda i nije tako očita kao što se ovih dana proteže kao "must have slika na Fejsu“.Ako se nisi uslikala sa srednjim prstom, nisi ništa učinila da se zaštitiš kao žena, ili nisi podignula glas da daš podršku ženama koje su prošla iskustva nezamisliva svima onima kojima i dalje uporno dižu taj srednji prst iako se vjerojatno ni trećina njih nije nikad ukazala na skupovima, sastancima, simpozijima, predavanjima, okruglim stolovima ili uličnim prosvjedima u kojima je glavni cilj bio osvijestiti žene da kažu: "Dosta nam je!“Nije problem seksualnog iskorištavanja, silovanja i ponižavanja žena ograničen na one iznad 18 godina. U svom se poslu često susrećem s neprimjerenim seksualnim ponašanjem, zlostavljanjem, silovanjem mlađih od 18 godina. Jedan je to od onih trenutaka kada nakon pregleda i obrade takvog djeteta poželiš, kako kaže moja kolegica, vratiti smrtnu kaznu. No, ni oko za oko ni zub za zub nisu u skladu s našim demokratskim načelima, pa sigurno agresija na agresiju neće dati rješenje koje nam svima treba. Prije koju godinu trebala je biti organizirana tribina posvećena problemima roditelja djece koja su žrtve pedofilije, dakle seksualno iskorištavane i zlostavljane u dobi do 14. godine od znatno starijih odraslih osoba. Odaziv je bio umnogome manji nego na sniženje cijena u nekom trgovačkom centru. Toliko o autentičnosti simbolike "srednjeg prsta“.Politika me ne zanima, ne bavim se njome, jer nemam pojam o tome, ali bavim se posvećeno svojim poslom i kroz njega godinama sama svjedočim fenomenu "damske šutnje“ u situacijama kada su određene kolegice izložene, blago rečeno, neprimjerenom i uvredljivom ponašanju od svojih muških kolega. Jedna u tom trenutku gleda u pod, druga proučava paučinu na zidu, treća se pravi da se to nju ionako ne tiče, četvrta smatra da nema što komentirati, ostatak smatra da je kolegica sve to i zaslužila... Dokazivanje da vas netko zlostavlja, vrijeđa, ponižava, obezvrjeđuje, ukalupljuje samo zato jer ste žene i time manje bitna Sizifov je posao. Doguraš jedan kamen do vrha, tri te opale po glavi i vrate natrag. U svakoj je priči žena problem: ili je u PMS-u, ili je posvađana s mužem, ili nije normalna, ili jednostavno nije kirurški precizno i mikroskopski razložila sve bitne okolnosti zbog čega je u poziciji u kojoj jest. Šah-mat!I da, vrlo često upravo žene sjede u povjerenstvima koja odlučuju o tome "govori li žena istinu kada tvrdi da su je zlostavljali, omalovažili, podcijenili“. Matematika mi doista nije uža specijalizacija, baš suprotno. No, uzevši ipak u obzir statističku činjenicu da na sedam žena dolazi jedan muškarac, zapitajmo se, realno, zašto smo stalno u toj nekoj poziciji da imamo opetovano potrebu dokazivati da smo "pametnije, hrabrije, uspješnije, izdržljivije, bolji roditelji, bolje radnice, više možemo u jedinici vremena odraditi poslova koje ni statistički program ne bi popratio, bolje čistimo, peremo, kuhamo, spremamo, pišemo zadaće, silno želimo da i bolje vozimo, pa i da bolje i krečimo, mijenjamo žarulje, vrtimo osigurače, mijenjamo ulje u autu, kosimo travnjak, mijenjamo gume na autu...“. Ukratko, prijavljujemo se u utrku u kojoj smo već u startu izgubile. Naime, ne polazimo od onog temeljnog, da smo privilegirane time što smo žene, a srednji nam prst neće poboljšati situaciju. Uistinu je možemo učiniti boljom za žene jedino ako, kada nas muškarci podcjenjuju i kada nas u sustavu ponižavaju, i to ne samo jednu od nas nego i druge naše kolegice, umjesto tog simboličnog srednjeg prsta glasno kažemo što imamo, nedvosmisleno ustanemo protiv obezvrjeđivanja. Da budemo tu za sebe i uz one koje su često "nevidljive i nebitne“.Mnogima je uzor serija “Sluškinjina priča“, često i sama u razgovoru čujem od nekih svojih kolega i znanaca kako im se sviđa ta distopija. Pritom, dakako, nisu oduševljeni režijom, glumačkom postavom ili kostimima! Jedan me moj ne baš dragi znanac upitao jesam li opazila kako se u toj seriji žene međusobno kažnjavaju tako da onu koja je zaobišla stroga pravila i kamenuju baš one koje su u istoj poziciji kao i kamenovana.Hoću reći, žena ne treba ženi biti najgori neprijatelj. Žena ženi treba biti podrška. Onda neće biti onih koji im pokušavaju oduzeti prava i neće biti potrebe za srednjim prstom. I da, mi žene rađamo sinove i odgajamo ih, razmislimo kako to činimo. Jer i mi smo slijedom toga pridonijele tomu da nas ti isti muškarci ignoriraju. Najblaže rečeno.