Sjedimo za stolom u ordinaciji, on crta obitelj, ja se pretvaram da ga ne gledam. Presladak je, oči krupne kao dva plava klikera, radoznale, tople, nemirne. Baš kako i treba biti. Vidim da mu je već dojadilo, pa uokolo gleda i traži čime se dodatno zabaviti. Dosadno mu je i crtati obitelj, pa je nacrtao samog sebe. Kaže: - To ti treba biti dovoljno. Kad imaš pet godina i sitno, zube na parove razbroj s‘, sve ti je dopušteno, pa i da ti se ne da crtati obitelj. O.K., kažem mu, i dalje se pretvarajući da ga ne gledam, kao radim nešto svoje.

Uzme s moga stola u ruke dva gumena mozga, ona što inače služe za opuštanje dok ih stiskaš u ruci. Gleda ih, stiska ručicama, stavi jedan u jednu ruku, drugi u drugu, slavodobitno me pogleda i kaže: - Ja znam što je ovo. Ovo je ljudski mozak. Pohvalim ga i šutim dalje. Gleda me on i odjednom, evo ga opet: - Znam i koja je razlika između njih. Slušam i čekam. On me opet pogleda i upita: - A ti ne znaš koja je razlika?. Kažemu mu da ne znam. Stisne mozak u lijevoj ruci, pa kaže kako je to muški mozak, a onaj drugi, u lijevoj, ženski. Pitam ga po čemu je to zaključio. Gleda me razočaran mojim neznanjem i važno objavi: - Pa ovaj je veći muški, a ovaj manji ženski mozak. Kužiš?. Hm. Zatekao me, ponajviše tim što tako malen već ima stereotipe o mučkarcima i ženama, prema kojima nešto veće, bolje i snažnije mora biti "muško".Saberem se od prvobitnog šoka i upitam kako je to znao, jer, eto, ja se toga nisam sjetila. Mrtav-hladan odgovara: - Pa, eto, vidiš da si žensko! Ostadoh bez teksta. Klinac mi da ideju da svaki put kada imam nekog na pregledu, nevažno koje je dobi, upitam vidi li razliku između tih dvaju mozgova. Bolje da nisam pitala! Dakle, gotovo dvije trećine djece zaključilo je da kako je veći mozak sigurno muški, a manji ženski. Da stvar bude još zanimljivija, pacijentice ženskog spola dodatno su zaključile kako, s obzirom na to da su žene sitnije građe, i njihov mozaik mora biti sitniji. 21. stoljeće?! Nekako u tom trenutku i moj kao da je "ušao u manju veličinu“ spoznajom da se i dalje ženski spol stavlja u kontekst "manje veličine“. Nisam pobornik feminizma, držim kako je biti žena privilegij. U skladu s tim bi i promišljanja trebala biti takva. Ne brine me kada tako provaljuju frajeri od 50 godina, brine me kada to kaže klinac od pet godina. Čuo je to od nekoga, pa će i sam, ako se negdje na odgojnom putu ne intervenira, transgeneracijski proslijediti spoznaju da je žena "manjeg mozga“, a muškarac "većeg mozga“. No, najviše me obeshrabrila spoznaja da mnoge djevojke smatraju da im je mozak "manje veličine“, no ni jedna mi nije mogla zdravorazumski i argumentirano objasniti kako je došla do tog zaključka.Pitanje je ograničava li ih rani stav o tome da su u nečem zakinute, u ovom slučaju "veličinom mozga“, da se kroz život realiziraju do kraja, da ostvare sebe i svoje želje. Različita su im ograničenje nametnuta kroz odrastanje: izostaje podrška u obitelji, unutar društvene i socijalne okoline, kroz školovanje, kroz nametnute im odgojne i druge stavove... U dvadeset sam godina shvatila kako možda nismo svjesni koliko svojim postupcima, stavovima, promišljanjima, ili, jednostavno, naučenim vrijednostima ponekad vlastitu djecu poguramo prema određenim stereotipima i time im nesvjesno ograničimo mogućnost da sami razviju vlastita promišljanja i ideje.S jedne smo strane slobodoumni i željni biti što više empatični jedni prema drugima, a s druge nas okolina iznenadi svojim upitima tipa: "Nisi razmišljala o tome kako ti je vrijeme da smršaviš, da nekada obučeš sako svoje veličine, ravna si kao daska, nemaš uopće obline, kao da nisi ni žensko, prekrupna si, ne izgledaš nimalo ženstveno, ispeglala si lice, imaš previše bora na licu, učini nešto za sebe, odjenula si se neprimjereno godinama, staromodna si, mogla bi bolje kuhati, ne pečeš dobro kolače, pokušaj malo poraditi na svojim kulinarskim vještinama, loša si majka, popustljiva si majka, nedosljedna si majka, svaka je susjeda bolja od tebe, glupa si, zaostala si, ne možeš mi ti biti šef, nisi dovoljno snažna, nisi jaka, super bi izgledala da malo povećaš grudi, malo povećaj usne, smanji grudi, smanji nos, loše voziš kao pravo žensko, suknja ti je predugačka, suknja ti je prekratka, nisi dovoljno seksi, preseksi si..., i tako do sutra. Imperativi koji nam ograničavaju da budemo svoje. Povećavaju našu težnju da se dokažemo da smo jednako vrijedne kao i muškarci, da je naš mozak sigurno jednako "velik" kao i muški.Pitanje je kako već dijete od pet godina ima razvijen stav da manji mozak pripada njegovoj mami, a veći tati. Mišljenje da manje mora pripadati ženi, a veće muškarcu posljedica je našeg utjecaja, utjecaja roditelja, odnosno okoline koja svojim primjerima i postupcima već od rane životne dobi oblikuje djetetu određene stavove i određuje daljnja postupanja. Tomu često i same pridonosim, kao mame, kao žene. Sve se često pitamo i zašto su muškarci drukčiji od nas žena. Odgovor leži u jednostavnoj spoznaji - odgajamo ih mi, mame, često vrlo zaštitnički, s mnogo ljubavi, popustljivo, brižno, blaže nego kćeri, pa kada shvatimo da smo kćeri od početka poticale da budu samostalne, učinkovite i neovisne, jer su "djevojke, pa je s njima lakše“, nesvjesno smo upravo zbog stava da je "dečkima teže, da su osjetljiviji i da im treba više naše ljubavi i podrške“, došle do onog s početka priče: "Mali mozak mama, veliki mozak tata“. Dakle drage moje žene, do nas je.