Prostorna, socijalna, društvena ili kako ju već želite nazvati izolacija iznimno je teško izdrživa, posebno za one koji vole biti izvan "okvira armiranih zidova". I samoj mi je izazovno, pa sam i ja u fazi da testiram granice svoje izdržljivosti. Nije lako, ali što se mora nije teško ili je teško, ali se mora. TV mi nije omiljen način zabave, ali u aktualnim okolnostima daj što daš, pa dok bjesomučno po 500. put prebireš tih nekih 950 kanala na TV-u (realno gledaš osam), zaustaviš se na poznatom i omiljenom licu. De Niro, u filmu "All kids are good". Odgledala ga prije dosta vremena, oplakala cijeli film i još tri sata nakon. Iscrpilo me, emotivno, duhovno, psihički, razumno, nerazumno... Dok ga gledaš, nalaziš se u brojnim detaljima, poistovjetiš se s nekim ulogama, usput radiš introspekciju i na kraju sjediš na fotelji, suza suzu goni, a tvoji klinci jedno drugo pogledavaju i kažu: Opet ju lupaju hormoni. Klasika.

Uglavnom, poanta je filmske priče da majka njih četvero iznenada umre, otac ostaje sam, dolazi Božić, do tada su se sva djeca okupljala za Božić jer je mama kuhala, zvala ih redovno telefonom, spremala, pekla kolače, o svemu se brinula, slušala satima njihove probleme, tješila ih, ljutila se, skrivala od oca puno toga, skrivala i od sebe, uljepšavala stvari, branila ih, hrabrila, milovala, grlila, ljubila, razumjela iako joj nije bilo po volji, organizirala, dočekivala, za svakoga imala vremena..., riječju, bila je mama. On je radio, brinuo se, zarađivao, a sad kad mame nema, vrijeme je da taj Božić organizira on, da okupi djecu i pokuša da sve bude kao prije... Zašto mi se film vrti opet po glavi?
Da mi se ne zamjeri, drugi ću put više o očevima, ovaj put o majkama, materama, mamama, kako god vam odgovara. Dakle, ovih dana dolazim doma iz dežurstava, a s vrata se čuje: Stiže Domestos! Naravno, čim uđem u kuću s posla, prvo nakon što sebe dezinficiram uzimam Domestos i krpu i udri po svim perivim površinama. Mom je Vidu ovih dana Domestos sinonim za "majka stigla doma". I uz to sam "naporna, dosadna, nerazumna, zahtjevna, nervozna, nestrpljiva, ništa ne shvaćam, sve kontroliram, užasno gnjavim, pretjerujem, imam prevelika očekivanja, previše volim, premalo volim, osjećajna sam, nisam osjećajna." Žene se stalno propituju jesu li ili nisu dobre majke, nameće se stalno pritisak da se teži savršenstvu u svemu, pa i u tome da se bude "savršena majka". Postoje brojne knjige o tome, nijednu nisam do kraja pročitala jer sam već na pola puta shvatila da je u realnom životu to neprimjenjivo. Sve su moje prijateljice prekrasne žene, požrtvovne, "porazbacane" na brojnim životnim poljima kako bi ugodile svima oko sebe, težeći da na kraju dana sve bude "just perfect". Svaki je djetetov uspjeh - uspjeh sam po sebi, ali djetetov neuspjeh majke često doživljavaju kao svoj. Godine rada naučile su me bitnom, a to je da majka sama po sebi, bez obzira na obrazovanje i status, urođeno želi svom djetetu najbolje. Nijedna od nas, osim ako nije ozbiljno psihički bolesna, ne želi svom djetetu otežati životni put, baš suprotno. U toj silnoj ljubavi, brizi, odricanjima i požrtvovnosti želimo da imaju život bolji i možda nekada smisleniji nego onaj koji imamo same. Teško nam je ponekad priznati da je taj put vrlo stresan, emocionalno iscrpljujući, ispunjen brojnim strahovima, neprospavanim noćima, "litrama" prolivenih suza, snažnim emocijama od silne sreće do beskrajne tuge, razočaranja, ljutnje i nadasve stalne i nikad iščezle strepnje. Da se nešto loše ne dogodi, ali i beskrajne i bezuvjetne vrste ljubavi koja ne traži ništa, a zauzvrat nudi sve. Do zadnjeg atoma. Je li to dovoljno ili nije, ne može se predvidjeti. Nema mjerne jedinice koja mjeri majčinsku ljubav pa da možemo reći je li netko majka. Savršenstvo ne postoji. Dosadno je, predvidljivo. Majčinstvo je sve osim predvidljivog. I učimo, i griješimo, jer svako je dijete novi izazov i nova lekcija kroz život. Ali i najveća radost.
Jednostavno je važno reći si da je majčinstvo nadasve fascinantno iskustvo. Poseban je osjećaj uočiti sebe u njima, djeliće svog lica, osobnosti, nedostataka koja se zrcale na licima tih obožavanih malih ljudi. Sve su ljubavi posebne, no ljubav prema djetetu je neopisiva. Posve je u redu reći da je teško, da nas troši, da imamo silnu želju s vremena na vrijeme spakirati tri kofera i otići negdje naspavati se pošteno, da jedva čekamo da odu iz kuće i osamostale se, da nam "ne daju da živimo kad su u pubertetu", da ne možemo skuhati koliko oni mogu pojesti, da nemate više živaca jer su vam sve živce pojeli, da samo trebate pet minuta da ne čujete ono "mama, mama, mama, mama…" i tako valjda 300 puta na dan. Posve je u redu jer je to znak da samo silno puno radite za njih, da im želite dati do znanja koliko ih volite i koliko vam znače (onda kada ih tjerate da uče, da pospreme sobu ili izbacite sav ormar na pod da ga srede) i to je jedna vrsta majčinske ljubavi.

Zato svima nama kapa do poda. Jer smo sve mame i pol u ovim danima kada posebno treba organizirati "shemu kretanja" u domU da izbjegnemo "zone nepoželjenih situacija". Sada, jesmo ili u plus-polu ili minus-polu zavisi od dana do dana. Da si ne lažemo. Ali kada se sjetim one kultne rečenice svih mama, pa i moje, "razumjet ćeš jednog dana kada budeš mama i imala svoje dijete", sve češće se i sama uhvatim da kažem Vidu: - Neka, neka, vidjet ćeš jednog dana, jer se nadam da ćeš imati takvog sina kao što si ti. Dakle, vaše mame nisu savršene, ali su jedine koje imate, nezamjenjive su. Često se posvađam sa svojom, ali kad pogledam u mobitel i vidim u imeniku "mama", brzo se resetiram. Jer mi je nezamislivo da jednog dana nazovem, a s druge se strane nitko ne javi.