Kolumne
Gledajući objektivno Piše: Katarina Pekanov
Turistička sezona na pomolu
Datum objave: 17. lipnja, 2020.
Kako smo mi majstori u spajanju blagdana s još nekim tamo danom u tjednu, tako se dogodilo i proteklog vikenda. Željni izlaska iz kuće, odmora bar na nekoliko dana, i dio naših sugrađana uputio se na more, točnije u našu prelijepu Dalmaciju. Nažalost, sve je iznenadilo to što su se pojavili turisti, i još k tome domaći. Upravo su sve najave čelnika u turizmu pozivale domaće goste da krenu put Jadrana, da se odmore i po pristupačnim cijenama iskoriste sve blagodati koje nam može pružiti priroda. Jasno, u fokusu svega je čovjek jer on je taj koji daje svemu pečat. On dočekuje, bude ljubazan ili neljubazan, nešto napravi ili ne napravi.
Svi znamo da puno polažemo u turizam kao država jer je upravo turizam u našem BDP-u jako važan s udjelom od oko dvanaest posto. Na sebe bi trebao vezati cijeli niz djelatnosti, od naše poljoprivredne i prehrambene industrije, prijevoza, ljudi koji se bave organizacijom smještaja, svega onoga što ovu granu čini turizmom.
Nažalost, u ovom našem slučaju bit će pogođeni i uvoznici, naročito uvoznici hrane jer se samo sporadično događa da se pune kamioni svježom robom iz Slavonije i Baranje i odlaze put mora. Možda se u ovoj sadašnjoj situaciji štogod i promijeni pa od ove vrste djelatnosti na kraju svi mogu profitirati.
Budući da u Hrvatskoj, prema statistikama, imamo gotovo osamsto hotela, što manjih, što većih, više od dvije stotine kampova i više od šezdeset luka nautičkog turizma, u provjeru spremnosti krenut će i inspektori, i to tek 1. srpnja. Trebaju li krenuti ili ne ovisi o tome tko to gleda sa strane i koga se to direktno tiče. Svi oni koji su trebali prirediti sezonu morali su to učiniti već s uskrsnim blagdanima, pa što se dogodi, to će se dogoditi. Urediti parkove, očistiti plažu, promijeniti slavine u hotelima. Sve se nešto čekalo i dočekalo prve goste. O uvozu radne snage iz naših krajeva ove godine nema puno priče, ne trebaju nikome jer se do sada ništa posebno nije događalo. Ipak se događa. Tako su se cijene počele spuštati, nešto kao pedeset posto od stvarne cijene za hotel s četiri zvjezdice. Nekome puno, nekome premalo, kako to obično biva. Uvijek je malo onom tko prodaje, a previše onom tko plaća.
Tako je apartman za četiri osobe (od toga dvoje djece mlađe od pet godina) bio oko tri tisuće kuna za tri dana. Doručak i večera uključeni. Očito je to osoblju bilo premalo u tek otvorenom hotelu ove godine, pa je trebalo dodatno zaraditi na kavi, piću, sokovima. Zamoljeni za čašu vode za dijete, bez imalo grižnje savjesti odgovorili su da ne mogu donijeti običnu vodu. Šok, kada u Osijeku u našem hotelu kupiš ‘pops‘ za pet kuna, serviraju ti ga u posudice i odmah donesu svim klincima za stolom čašu vode. Ovdje ne može. Zato se može kupiti voda. Dobro, onda ćemo kupiti, a što nam drugo preostaje kada su djeca žedna. Boca vode obične i još jedna mineralna stoje sedamdeset kuna. I tako za vrijeme doručka i u vrijeme večere. Koliko je to posto u odnosu prema stvarnoj vrijednosti boce vode ostaje na dušu onima koji je prodaju.

Sve zemlje u našem okruženju pozivaju svoje građane da potroše što više mogu u svojoj zemlji jer će tako pridonijeti punjenju državnog proračuna i očuvanju radnih mjesta. To radimo i mi, ali uvijek se dogodi onaj netko, i to zbog čega, zbog čaše vode. Tko god to činio vjerojatno ima djecu, i to bi mu trebala biti prva misao. Što da mom djetetu netko ne da čašu vode?