Svakoga dana svatko od nas, suočen s različitim problemima i pitanjima, pokušava doći do odgovora. Jedno od njih je i treba li upisati dijete u prvi razred osnovne škole u ovom trenutku kada nitko ne može odgovoriti hoće li škole biti ili će i dalje biti televizijsko praćenje školskog programa. Još veći problem nastaje ako već imaš jedno dijete koje prati televiziju, prima informacije na svoje računalo od učiteljice, piše domaću zadaću uz pomoć roditelja ili nekoga tko mu se zatekne u kući.

Djeca od desetak godina koja nemaju druge mogućnosti ostaju sama kod kuće i snalaze se kako znaju i umiju. I sada, kad već imaš jedno dijete koje ‘televizijski’ ide u školu, jedno tek treba krenuti u prvi razred. Je li moguće pratiti nastavu, pisati zadaće, primati elektronsku poštu... klincu od nešto malo više od šest godina? Učiti ga pisati prva slova bez prijateljstva, bez onoga: “A kako si ti to napisao?” bez onoga: “Tko će se sada javiti zna li nešto?” i svega onoga što učitelj može pružiti našoj djeci.Sjećam se svoje mlađe kćeri, koja je u osnovnoj školi imala izvrsnog nastavnika matematike. Svi su ga zvali učitelj i obožavali su matematiku. Kada je postala gimnazijalka, nije imala nikakvih problema s učenjem, a kada joj je nešto trebalo dodatno pojasniti, upravo u matematici, uvijek je nazvala svoga učitelja. Govorila je kako ono što on objašnjava izgleda kao da ti netko ulijeva znanje u mozak. Kada je krenula na tehnički fakultet, tražila je ponovo u nekoliko navrata pomoć svog učitelja, ali ovaj put joj je rekao da je ono što je kod njega naučila dostatno za ono što će učiti na fakultetu. Uvijek se s puno ljubavi sjeća svoga učitelja matematike. Čega će se sjećati ova današnja generacija prvoškolaca ako škola ne krene od jeseni?Naviknuli na situaciju da su nam naši trgovci uvijek dostupni, odjednom nam je problem što trgovine ne rade nedjeljom. Treba li išta ili ništa, ali siguran si da je tamo netko koga poznaješ i da ćeš, ako ništa drugo, prošetati i vidjeti da ti nešto slučajno ne manjka. I ne rade trgovine, naročito one kvartovske. I samo dvije osobe mogu biti u trgovini. Vi i trgovac. Pa dobro. Stvori se red u neko doba dana, a ti čekaš i samo si kažeš, strpljenja. I prođe neko vrijeme, kupiš mlijeko. Prekoputa je ljekarna, radi do 17 sati. I onda se dogodi da doista moraš u ljekarnu u nedjelju. Radi ona centalna, red do pothodnika. I dočekaš. Moramo se učiti strpljenju.Kad već ne rade trgovine, rade benzinske crpke, dan i noć. Možeš kupiti od deterdženta do sladoleda, kave, peciva... I onda te tvoj operator obavijesti da su njihova prodajna mjesta zatvorena zbog novonastale situacije, ali da možeš svoj račun platiti i na ‘pumpi’. Pokažeš poruku, učitaju ti bar-kod i račun plaćen. A ima i drugih mjesta, kako to moja unuka stručno opiše, ‘trgovina koje sliče na kocku’, i tamo možeš platiti račune. Nešto raste, nešto pada, pa je tako broj izbrisanih tvrtki veći od broja novoosnovanih. U normalnim okolnostima uvijek je to tu negdje. Nešto se zatvori, nešto se otvori.