Ovo je samo kao podsjetnik da se ne zaboravi: “Temeljna ljudska prava - termin je koji se koristi za opisivanje najvažnijih ljudskih prava i sloboda. Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2000., sadrži popis od 49 temeljnih osobnih, gospodarskih, socijalnih i političkih ljudskih prava. 1. Pravo na ljudsko dostojanstvo, 2. Pravo na život, (...) 14. Pravo na obrazovanje, koje uključuje mogućnost besplatnog obveznog školovanja, slobodu osnivanja obrazovnih ustanova te Pravo roditelja da svojoj djeci osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima, 15. Sloboda izbora zanimanja i pravo na rad, 16. Sloboda poduzetništva (...) 35. Pravo na zdravstvenu zaštitu... Ovo između nije manje bitno, ali za nastavak teme sasvim je dovoljno.Nismo svi stvoreni za sve. Tako netko ostaje radnik sa završenom ili nezavršenom osnovnom školom (ne manje bitan za sustav), netko je istraživač, liječnik, arhitekt, znanstvenik... Netko je pozvan da bude poduzetnik i zapošljava, ali i osigurava radno mjesto te život dostojan čovjeka. Nedugo je u posljednjem dnevniku državne televizije, za mnoge neprimjetno, a za mene itekako važno, kao prilog uspješnom i odgovornom poduzetniku stiglo izvješće o osobi o kojoj se u njegovom malom gradu govori “po njegovu dobru”. Kako nastava ovih posljednjih mjeseci ide kako ide, televizori i računala glavni su alati za rad, tako je ovaj čovjek djeci svojih djelatnika kupio tablete kako bi mogli sudjelovati u nastavi. I to nije sve. Procijenio je da je mnogim njegovim sugrađanima teško u ovim vremenima, jer mali obrtnici ne mogu raditi, pa je sa svoga računa prebacio na njihove određeni iznos da im pomogne u ovim teškim vremenima. Ljudi su se čudili. Za mene poduzetnik godine bez premca.Koliko se priče ovih dana putem društvenih mreža vodi o tome treba li netko svoje dijete poslati u vrtić ili školu ili ne. Ovo - treba li - čudno je, jer je sve prepušteno roditeljima na odlučivanje. Ne baš sve, jer ravnatelji škola muku muče kako osigurati minimalne uvjete koji se od njih traže, a oni to ne mogu ispoštovati ni uz najbolju volju. Pa se onda tu uključilo mnogo onih koji vode brigu o dobrobiti djeteta. Roditelj je i učitelj, pa istovremeno treba držati nastavu on-line i čuvati svojih nekoliko klinaca koji svake sekunde nešto traže. Gotovo nemoguća misija i za jedne i za druge. Za roditelje jer ne znaju što učiniti, pa i uz ono pitanje koje se stalno postavlja - što ako se nešto dogodi? Neki imaju bake i djede, pa na ovaj način rješavaju problem. Ali i tu postoji granica. Koliko smo puta slušali onu koju su naši stari izgovarali: “Da bake trebaju imati djecu, onda bi ih mogli i rađati”. Očito ne mogu, pa onda sasvim drugačije izgleda ono kada trebaš klince pričuvati na sat, dva ili tri, ili kada to sada traje već mjesecima.Ono što je sasvim sigurno jest činjenica da roditelji nisu odlučili kada će se, i hoće li se škole zatvoriti. Zašto moraju odlučiti kada će se škole otvoriti?