Moj Osijek pun je sunca.... Ono dalje, uz Dravu, to se podrazumijeva, jer tek rijetki ne znaju ovu našu osječku pjesmu. Sretni su gradovi koji imaju rijeku, jer daje život, teče bez zadrške, a svima onima koji se nađu u njezinoj blizini daje mir koji samo ta naša Drava može.

Sada je previše mirno, toliko mirno da ove naše ulice (Gundulićeva, Kanižlićeva, Strossmayerova...), gdje preko noći ne možeš ostaviti prozor ni malo otvoren, jer buka s ulice ne prestaje. Slobodno otvorite vaše prozore, udahnite zraka, jer je to možda nešto što ste uzimali zdravo za gotovo, a sada vam nedostaje. Inače smo mi ljudi skloni stvari uzimati zdravo za gotovo. Pa što će se dogoditi. Ovo možemo odraditi sutra. Tko zna hoćemo li to nešto moći riješiti sutra.Što je, tu je. S tim smo se pomirili i slušamo konačno nekoga tko zna što govori. Slušamo struku. I dobro je da slušamo, ali ima stvari koje nedostaju. Dobro, sve je odgodivo i svi su zamjenjivi. Manjka mi moja frizerka, istini za volju, od mojih potreba za ovom djelatnošću ona ne bi preživjela. Pa mi je zadnji put rekla: “Vidimo se za šest mjeseci”. I prošlo mojih šest mjeseci, a mi se ne vidjesmo. Klinci rastu, pa dio odjeće mogu riješiti od braće ili sestara, problem su cipelice. Tuže se da im stišću prstiće. Nemate mogućnost otići u trgovinu, probati cipelice, platiti i otići. Da dijete više ne stišću one koje je prerasla.Sjećam se pogreba iz devedeset i prve. Bilo je strašno. Ljudi su ginuli. Pokopi su se održavali uz cvijeće, svijeće i sve ostalo što prati nama dragu osobu na njen, ili njegov posljednji put. Zbog silnog pucanja i granatiranja grada znalo se čekati na pogreb i nekoliko dana. I onda kad kolona krene, dogodi se ono nešto avionsko, neka paučina. Nisi siguran da li netko na tebe baca kemijsko oružje, ili samo oružje zaplašivanja.Sada to nije moguće. Nema cvijeća, nema svijeća, nema glazbe, nema ljudi, nema... I onda ako još nisi spreman za nešto što bi se moglo dogoditi i trebaš kupiti nešto crno jer to želiš, ne samo zbog običaja, nego iz potrebe, nemaš gdje.Svi portali prenose da našem ministru financija manjka svaki dan 750 milijuna kuna. Vjerujem u te brojke. Kako se proračun najvećim dijelom puni iz poreza, ovaj prihod je u značajnoj mjeri smanjen. U ovom trenutku bi sve što radi na otvorenom bilo krcato ljudima. I na kopnu, i na moru. Sada možemo gledati samo zavezane stolice koje čekaju smirivanje stanja u kojem smo se našli, ne svojom krivnjom, pa da ponovno jedni drugima kažemo, vidimo se u deset.Ljudi manje troše, što je normalno. Tako se barata podatkom da je potrošnja uoči Uskrsa smanjena na pola one od prošle godine. Nije čudo. Nema okupljanja, ljudi su bez posla, i ono malo što su uštedjeli čuvaju za ne daj Bože, teže dane.U jednoj od mnogih propovijedi Svetog Oca koji nam se sve češće javlja, ostala mi je ona njegova misao: “Ne bojte se”. I ne trebamo se bojati, sve će proći.