Zemlja koja je ovisna o uvozu prehrambenih, ali i ostalih za život bitnih proizvoda dolazi u nezavidnu situaciju kada se dogodi nešto nepredvidivo. Rat je iza nas i ni jedan dan nismo bili bez vode, struje, kruha, punih trgovina. Nismo stvarali zalihe i bez obzira na opasnost, svaki dan mogli smo u novu nabavu svega onoga što nam je ponestalo u kući.

U ovom slučaju koji nitko nije mogao predvidjeti, a dogodio se tek koji mjesec prije, situacija se mijenja. Postoji mogućnost za bilo koga od nas da ne smijemo izaći iz svojih domova četrnaest, pa i više dana. Ljude je uhvatila panika pa su krenuli u nekontroliranu nabavu svega onoga što bi im trebalo biti dostatno za to neko vrijeme izolacije ili bolnice. I kupovali su pa su tako prema službenim statistikama potrošili u jednom danu ove godine gotovo 100 % više nego u istom tom danu godinu dana prije. Kažu mi zaposlenice jednog velikog trgovačkog centra da je promet nastao prije nekoliko dana veći nego na Badnjak prošle godine. Da smo ovisni o uvozu govori i činjenica da iz inozemstva nabavljamo 45 % prehrambenih proizvoda. Za razliku od starih članica Europske unije koje su ovisne o istom uvozu samo 8 %. Ako znamo da Hrvatska ima više od 3,2 milijuna hektara poljoprivrednih površina od čega je 1,67 milijuna hektara obradivo, struka je utvrdila da na tim površinama možemo proizvesti hrane za tri puta više stanovnika nego što imamo. Mnogi su se do sada bavili problemom neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta i bez obzira na sve napore nitko nije uspio riješiti taj problem. Uvijek se netko spotakne na nečije vlasništvo ili slično. I sada ono oko čega postoji zabrinutost. Prije svega, krećemo od onih maski koje smo gledali na ulicama Kine, ali i u drugim sredinama u kojima se ljudi boje nečega. I opet statistika koja kaže da 95 % medicinske opreme u svijetu dolazi iz Kine. I sada se dogodilo da i njima sve to treba i u konačnici da su granice prilično zatvorene pa se nikakva oprema ne može nabaviti, pa čak ni obična maska. Kako trgovina uvijek pronađe svoj put, tako je i sada. Trgovci su pronašli maske, ali ih ne prodaju više po onim cijenama koje su bile zagarantirane za taj proizvod dugi niz godina. Nabavna cijena maski kretala se od 0,2 do 0,5 kuna po maski. Dosjetljivci ih sada prodaju od 5 do 7 kuna po komadu. Zašto do sada nismo mogli proizvesti ovaj vrlo jednostavan proizvod i sami? Nije to Armanijevo odijelo pa da za to treba neka stručna osoba koja će kreirati, napraviti prvi uzorak, pa onda još pet i tako redom dok ne izađe odijelo za koje smo naviknuli da može biti samo te marke. Kako inače naš tekstil, uz časne iznimke, grca u problemima i kako je to najmanje plaćena radna snaga, ima onih koji su se dosjetili da bi mogli proizvoditi i zaštitne maske. Jedna direktorica dala je nalog svojim tehnolozima i počela je proizvodnja. Potražnja je tolika da rade u dvije smjene i ne mogu zadovoljiti potrebe tržišta. Moramo li uvijek u krizi donositi prave odluke ili nam se to dogodilo slučajno. Mi sve možemo, samo nas u tome treba pogurati potreba.