Zavirite li malo u susjedne nam zemlje, one s kojima smo povezani povijesno, granično, i provjerite što se u tim istim zemljama događa s umirovljenicima, nemalo ćete se iznenaditi.Nekima su oni teret, a drugima dar na koji treba paziti da svoje posljednje dane provedu u miru i, ako je ikako moguće, blagostanju.Zamislite da želite otputovati u Mađarsku i pogledati ponudu muzeja, kupališta, metroa. Ovo s metroom mi je palo na pamet jer ima sigurno puno onih koji se nikada nisu sreli s ovim prijevozom, a imamo ga u blizini, u Budimpešti. Kreneš tako preko granice, uđeš u Republiku Mađarsku i iznenadiš se. Ne samo da je gradski prijevoz za sve njihove građane besplatan nego se ta pogodnost odnosi i na sve građane Europske unije. Pa se tako možeš voziti kamo god poželiš i kojim god sredstvom poželiš. A na raspolaganju ti je doista puno prijevoznih sredstava, zapravo sve što postoji osim taksija. Uđeš u autobus, vlak, podzemnu željeznicu... Ideš i mijenjaš prijevoz, ovisno o tome kamo želiš otići. Jedino što moraš učiniti u vlaku je izvaditi rezervaciju za neki odabrani pravac, čisto da imaš sjedeće mjesto. To se odnosi na sve one koji imaju više od šezdeset i pet godina.Nešto slično imaju i Slovenci, ali oni su se ograničili samo na svoje umirovljenike, pa im je tako besplatan javni prijevoz. Ono čime se rukovode šefovi ovih zemalja je priznanje da su umirovljenici siromašna skupina građana i da trebaju biti mobilni ne razmišljajući pri tome hoće li imati novca za prijevoz do nekog mjesta ili će si priuštiti usputnu kavu ili neki obrok. I tako će potrošiti nešto novca, zaradit će proizvođači, ali će se puniti i državni proračun. Tako će svi profitirati.Malo sam pogledala naš javni prijevoz i koliko on stoji Osječane koji su u mirovini. Ponosna sam na činjenicu da smo prvi grad u Republici Hrvatskoj čiji su građani imali pogodnost da se koriste tramvajem kao javnim prijevozom. Bilo je to davne 1884. godine, kada je u promet stavljen tramvaj s konjskom vučom. Dolaskom struje u grad 1926., konji odlaze u zaborav i uvodi se električni tramvaj. Od tada pa do danas, svih tih godina građani Osijeka imaju privilegij koristiti se tramvajem s jednog kraja grada na drugi sa stajalištima ispred Doma zdravlja, bolnice, tržnice... Što ovo gradsko poduzeće nudi svojim umirovljenicima kada je u pitanju prijevoz tamvajem, autobusom? Osvrnula sam se samo na prvu zonu, pa tako kažu da svi oni koji imaju mirovinu manju od tisuću kuna za mjesečnu kartu trebaju izdvojiti dvadeset kuna. Za mirovine od jedne do dvije tisuće kuna moraju plaćati kartu četrdeset kuna. Oni od dvije do tri tisuće plaćaju šezdeset kuna, od tri do četiri tisuće osamdeset kuna i svi oni čija je mirovina veća od četiri tisuće kuna plaćat će sto kuna. Kada pogledate onaj prvi iznos od dvadeset kuna za mnoge to nije neki novac, ali si ne mogu niti zamisliti koliko je to puno novca za one čija mirovina nije ni tisuću kuna. Pa je ovdje sve relativno. Ili će imati mjesečnu kartu pa se nekada u tamvaju i ugrijati ili će se te iste karte odreći u korist jednog obroka.