Kolumne
Gledajući objektivno Piše: Katarina Pekanov
Je li normalno da netko za svoj rad ne prima plaću?
Datum objave: 10. srpnja, 2019.

Kada krenu kolone nezadovoljnih radnika prosvjedujući što nisu dobili plaću mjesecima, svima je to relativno normalno. Ma nije normalno da netko ne prima plaću, ali kada se to već dogodi, onda to prate svi mediji da bi upoznali javnost o dnevnim događanjima. I nakon takvih upozorenja dogodi se da nekim čudom plaće budu isplaćene, ne onako kako bi to bilo normalno, ali kroz obroke, nategnuto.


Kada se dogodi da čistačice idu u prosvjed, i to one koje rade u tvrtkama za čišćenje, a ni krive ni dužne budu poslane negdje gdje to posao zahtjeva. Rade teško i onda se dogodi da za to ne dobiju plaću, a sigurna sam da su uredno ispostavili račun onome tko je unajmio ovu vrstu usluge i da je taj netko tu uslugu i platio.
Sjetimo se onog nekog pomodarstva iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Onda je tamo netko osmislio da je nužno izdvojiti pomoćne djelatnosti iz osnovnih djelatnosti poslovanja nekog javnog poduzeća ili ustanove. Kako je rečeno, tako je to netko i proveo, pa da stvar bude još bolja, to su stavili i u "Program gospodarskog oporavka". Je li se nešto oporavilo time što su čistačice, kuharice, spremačice i domaćice izdvojene iz svojih matičnih tvrtki, do sada nitko nije izračunao ili možda je, a da mi to ne znamo.
Da bi sve bilo po zakonu, ide se svake godine na javni natječaj i onda se na tom javnom natječaju prijavljuju tvrtke koje se bave ovom djelatnošću i ona koja dobije posao jer je najpovoljnija i ispunjava sve ostale uvjete iz natječaja, šalje svoje radnike na određena mjesta koja treba čistiti. A čistiti treba sve. Uglavnom to rade žene koje mjesečno za svoj rad dobiju samo nešto više od tri tisuće kuna i kada bi se usudile izgovorili da im je teško, onda bi to bilo drsko i mogli bi jedino uzeti svoje dokumente i otići kući.
U Europskoj uniji postoji niz zakona i preporuka kojih se sve članice trebaju pridržavati. Jedan od njih je i NORMA HRN EN 1359, koja regulira način na koji se definira usluga čišćenja. Kako tvrde znalci ove problematike, čak ni okorjele stare članice EU-a u svoje natječaje ne stavljaju navedeno jer bi im to činilo dodatne probleme. Baš kao i ono koliko kvadrata maksimalno mora očistiti osoba koja čisti unutrašnji prostor, primjerice radi, u nekoj školi. Zna se da je to najviše 750 m2, što je opet propisano nečim, ovaj put Državnim pedagoškim standardom. Dokumentom iz 2008. svake godine trebalo bi podnijeti Izvješće o ispunjavanju ovih uvjeta. Opet ništa. Zaboravljeno.
Nekim stvarima se, jednostavno, ne želimo baviti jer nam nisu bitne. Kao ona koja se odnosi na to da nema novog zapošljavanja u školama, i to baš ovog "tehničkog osoblja". Pa se dogodi da netko ode u mirovinu ili duže vrijeme ne radi jer je bio na operaciji. Nema zapošljavanja, posao se preraspoređuje na one koji su tu. Koliko je to kvadrata, nije važno. Bitno je da se ne moramo sretati s nekim tamo tko donosi odluku pa ćemo još ispasti nesposobni jer ne znamo organizirati posao. Mnoge zemlje Europske unije vraćaju se na stari način čišćenja prostora u gradovima, bolnicama, školama. Matematika ne laže. Jeftinije je i pouzdanije.