Nevelika jednokatna, izrazito uska, kuća u Kuhačevoj ulici u osječkoj Tvrđi ima neobičnu prošlost. Kao prvi poznati vlasnik kuće naveden je gospodin Zollus, koji ju je kupio od nasljednika Garusa. U Zemljišnoj knjizi grada Osijeka iz 18. stoljeća njezine su mjere izražene na sljedeći način: "Kuća dužinom obuhvaća uz Streichera u dvorištu 10 hvati i 2 stope, a širinom u dvorištu prema Rüfferu 4 hvata, 2 stope i 5 cola, nadalje dužinom prema Matiji Fuxu u dvorištu 11 hvati i 3 stope te na ulici od Fuxa do Streicherove kuće 3 hvata, 3 stope i 6 cola. Tarabe i, s oproštenjem, nužnik, zajednički su s Fuxovom kućom, sada kućom Mihovila Stangla."

Dimenzije današnje kuće ne podudaraju se u cijelosti s mjerama iz Zemljišne knjige iz 18. stoljeća pa možemo zaključiti da je tijekom prve polovine 19. stoljeća kuća, vjerojatno diobom vlasništva, pregrađena. Na taj su način nastale dvije katnice gotovo jednakih gabarita. Pročelje ove katnice razdijeljeno je okomito na dva dijela širokim plitkim vijencem, a horizontalno s tri prozorske osi od kojih je krajnja, zapadna, lijeva u prizemlju ulaz. U srednjoj je prozorskoj osi prizemlja bio otvor poslovnog prostora koji je s vremenom zazidan. Sačuvani prizemni otvori, dva prozora i drvene niske vratnice, bili su, do nedavnog postavljanja širokog drvenog ostakljenog izloga dućana, naglašeni trostrukom izrazito plitkom polukružno zaključenom slijepom arkadom. Prozorski otvori nisu izvorni niti su ujednačeni.

Kuća u cjelini ima odlike skromnog bidermayer stila. U unutrašnjosti je kuće duga ulazna veža, koja povezuje glavni ulaz s nevelikim dvorištem, iz koje se ulazi u trostrani sklop čija je izvorna namjena najvjerojatnije bila trgovačke ili ugostiteljske prirode, te polukružno stubište koje povezuje prizemlje s nadsvedenom podrumskom prostorijom s podestom i prizemlje s prostorijama prvoga kata. Zbog, prije dvadesetak godina, izvedenih pregradnji nije moguće utvrditi izvorni raspored prostorija na katu, osim da su se prema ulici nalazile dvije prostorije nejednakih dimenzija.

Cjelokupan je tlocrt ove kuće, zbog naslijeđene srednjovjekovne parcelacije, nepravilan, što se odrazilo i na oblik prostorija. Kako je unutrašnjost znatno devastirana, jedini neuništeni sačuvani trag iz prošlih vremena su diskretne dugačke vijugave crte izvedene crvenom bojom koje se protežu trima stranama stropnih drvenih greda. Unatoč jednostavnoj strukturi unutrašnjosti i skromnom izgledu pročelja, kuća Zollus ima vidljive odlike građanske arhitekture prve polovine 19. stoljeća. Iako je arhitektura minorna, kuća Zollus u visoko rangiranoj spomeničkoj cjelini osječke barokne Tvrđe zauzima istaknuto mjesto kao ambijentalna vrijednost, te ju kao takvu treba i nadalje čuvati. Kuću je ženidbom, 29. svibnja 1752., stekao Josip Jurić koji ju je i izgradio. Nakon izgradnje kuća je 22. rujna 1761. bila procijenjena na 1000 forinti. Do kraja 18. stoljeća kuća je promijenila još nekoliko vlasnika sljedećim redoslijedom: Mihael Uger, Johann Georg Müller i Peter Florschütz, koji ju je kupio 11. kolovoza 1802. za 2250 forinti. Sredinom 19. stoljeća kao vlasnik kuće naveden je Josef Umfogel koji se u popisima javlja kao vlasnik 1863., a zatim se 1874. kao vlasnici navode njegovi nasljednici, da bi 1899. kao vlasnik bio naveden Anton Umfogel.

Vratnice darovane Muzeju Slavonije

Prilikom nedavnog preuređenja prizemlja, pri čemu je cijelom širinom prizemlja montiran drveni ostakljeni okvir dućanskog izloga, na kući su postavljene i nove drvene vratnice kućne veže. Originalne drvene vratnice kuće Zollus, s vidljivim stilskim odlikama bidermayera, darovane su, u suradnji s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture u Osijeku, Muzeju Slavonije gdje su pohranjene u depou Zbirke arhitekture i urbane opreme, u kojoj se nalazi još nekoliko izvrsnih stilskih primjeraka stolarije od razdoblja baroka i rokokoa, preko klasicizma, bidermayera i historicizma do secesije i artdekoa.