Barokni kompleks kapucinskog samostana i crkve s pripadajućim vrtom izrazito velikih dimenzija u samom središtu osječkog Gornjeg grada prvi se put, vrlo precizno ucrtan, javlja na Situacijskom planu granične utvrde Osijek iz 1755. godine. Na najstarijem poznatom katastarskom planu Osijeka, Katastarskom planu Gornjeg grada, nastalom 1758. godine, kapucinski vrt prikazan je potpuno provizorno, za razliku od Situacijskog plana osječke Tvrđe iz 1786. godine, kad je vrt ponovno ucrtan detaljnije. Tijekom 19. stoljeća prvi precizniji prikaz vrta nalazimo na Katastarskom planu Gornjeg grada iz 1814. godine, na kojem je ucrtana i silhueta kapucinskog samostana i crkve. Ostali katastarski planovi donose vrlo stilizirane prikaze ovoga vrta zaključno s Katastarskim planom Osijeka iz 1953. godine.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata na prostoru kapucinskog vrta, vrta palače grofova Prandau-Normann te ostalih vrtova u Kapucinskoj, Deszathyčinoj i Jägerovoj ulici nove su vlasti zamislile suvremeno središte grada Osijeka, tzv. Blok-centar. Blok-centar nije bio planiran samo na velikoj nesagrađenoj površini unutrašnjosti najvećeg bloka gornjogradske povijesne jezgre, nego su za njegovu realizaciju porušeni nizovi stambeno-poslovnih prizemnih i jednokatnih kuća u Kapucinskoj i Deszathyčinoj ulici, a sličnu je sudbinu zamalo doživio i dio zapadne strane Jägerove ulice sagrađene u stilu historicizma. Blok-centar je sagrađen u sedmom desetljeću 20. stoljeća uz pojedine izmjene, pri čemu je spašena Jägerova ulica, ulično krilo kapucinske jednokatnice u Kapucinskoj ulici i mali dio kapucinskog vrta, koji i danas služi izvornoj namjeni.

Kapucinski se vrt prvi put spominje u samostanskoj kronici 1703., a sljedeći je podatak iz 1710., u kojem se ističe da su isusovci kapucinima ustupiti i svoj već zasađeni vrt te da će im kapucini za uzvrat dati salatu, kupus i drugo povrće. Nadalje, iz samostanskih izvora saznajemo da je pred sam kraj 19. stoljeća, 1891. znameniti osječki vrtlar Adolf Chwoika kapucinima darovao 20 stabala jabuka te da je 1892. u samostanskom vrtu zasađen vinograd koji je već 1896. znatno oštetila filoksera zbog koje je morao biti izvađen dio trsova, koji su zamijenjeni s 50 američkih loza. Godinu kasnije,1897., vinograd je znatno proširen s tisuću dvjesto čokota, također američkih loza. Sljedeće se veće proširenje vinograda unutar samostanske vrtne parcele odvilo 1902., kada je posađeno sedam tisuća petsto kalemljenih čokota, od čega sedam tisuća "plemenke“ kupljene u Zagrebu te petsto loza kupljenih od Gospodarskog društva u Osijeku, od čega je bilo četiristo čokota rizlinga i sto čokota muškata. Vinograd je s vremenom postao dosta zapušten, a 1921. počela je njegova obnova koja je dovela do toga da su do 1928. za njegovo redovito održavanje kapucini plaćali čak tri sluge, a nabavili su i šest košnica pčela iz Škofje Loke u Sloveniji te tri košnice iz Grabovca u Baranji.
Prema samostanskoj kronici, zadnja je berba grožđa održana 1940. godine.

PROIZVODNJI VINA VELIKO ZNAČENJE

Koliko je kapucinima bila značajna proizvodnja vina potvrđuju nam samostanski izvori u kojima se svake godine naznačavala proizvedena količina, ali i koliko se vina moralo kupiti, jer vinograd zbog bolesti loza ili vremenski nepovoljne godine ponekad nije urodio dovoljnom količinom grožđa. U godini smrti velikog Osječanina, biskupa Josipa Jurja Strossmayera, 1905., osječki su kapucini u samostansku kroniku upisali: “09. IV. U 91. godini umro je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Berba je bila dobra jer smo dobili 50 hektolitara vina“. U fundusu Muzeja Slavonije čuva se rukopisna knjiga na njemačkom jeziku sa stotinama recepata za proizvodnju i čuvanje vina “Weinbuch“, iz 1779., koja potječe iz osječkog kapucinskog samostana. Rukopis u prijevodu dr. Stjepana Sršana do sada je objavljen u dva zajednička izdanja Državnog arhiva u Osijeku i Muzeja Slavonije 2003. i 2014. godine.