Danas, kada hodamo pokraj kuća u najljepšoj osječkoj ulici, Europskoj aveniji, negdašnjoj Ulici Levina plemenitog Chavraka Letovaničkog, zasigurno nam glavom prolaze brojna pitanja o njihovim autorima, naručiteljima, graditeljima, vremenu gradnje i, naravno, stanovnicima i njihovom načinu života.

Južna je strana ulice, od jednokatne monumentalne samostojeće zgrade Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju iz 1894. do široke dvokatne palače Kraljevskog sudbenog stola iz 1898., sagrađena u stilu historicizma koji je bio karakterističan za drugu polovinu 19. stoljeća. U to se vrijeme na suprotnoj strani ulice, gdje se danas nalaze prekrasne secesijske katnice s predvrtovima, nalazio kompleks skladišta drva te kompleks zgrada remize osječkog konjskog tramvaja, koji Osijekom prometuje od 1884. godine, kao prvi tramvaj u Hrvatskoj.

Prvi je preduvjet za urbanizaciju sjeverne strane ove ulice nastao 1900. godine, kada je objavljen Građevni red za gradove Osijek, Varaždin i Zemun u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, kojim su bili detaljno opisani postupci vezani uz donošenje gradskih urbanističkih planova, načina gradnje zgrada, procedure vezane uz projektnu dokumentaciju, odrednice o protupožarnim mjerama, odrednice kojima se moraju ukusno fasadirati i ograđivati dijelovi prema susjedima, potom propisi o uvođenju kanalizacijskih instalacija i nogostupa te predvrtova s primjerenim prozračnim ogradama. Slobodni i kraljevski grad Osijek odmah je pristupio regulaciji pojedinih gradskih dijelova, pri čemu su odluke bile toliko dalekosežne da danas imamo skladne urbanističke poteze s kojima se ponosimo. Gradski su propisi na sjevernoj strani današnje Europske avenije predvidjeli gradnju osam kuća, od kojih su uglovnice morale biti samostojeće, prve do njih poluugrađene, a ostale kuće ugrađene u ulični niz ispred kojega je morao biti četiri metra široki predvrt ograđen prozračnom ukusno oblikovanom ogradom, a trebala je stajati na niskom zidanom podnožju i biti učvršćena zidanim stupićima. Svaki je zainteresirani kupac bio upućen u strogo propisana pravila, uključujući i visinu kuće koju nije smio premašiti te bio obvezan u roku od pet godina sagraditi kuću s primjerenim pročeljem, a u slučaju neizvršenja ugovornih obveza gradilište se moralo vratiti Gradu. Četvorni je metar gradilišta stajao deset kruna, a za usporedbu nekoliko ulica južnije, prema željezničkom kolodvoru, cijena kvadrata gradilišta iznosila je dvije krune. Gradnje su se u ovom uličnom potezu prihvatili, od smjera Gornjega grada prema Tvrđi, redom: Gillmingovi, Povischilovi, Nayerovi, Sauterovi, Kästenbaumovi, Spitzerovi, Schmidtovi i Sekulići.

Prva je s gradnjom počela i prvu uporabnu dozvolu nakon dovršenja kuće dobila gospođa Laura Nayer. Projekt za njezinu jednokatnu ugrađenu kuću potpisao je 1903. godine osječki graditelj Wilim Carl Hofbauer, a 1904. bila je potpuno dovršena i primjerena za stanovanje. Hofbauer je gospođi Nayer pojektirao četiri prostrana i funkcionalna stana koja su i danas u svojim prostornim gabaritima. O vlasnici kuće nemamo sačuvano mnogo podataka, ali znamo da je 1909. sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s obitelji Spitzer iz Đakova. Godine 1927. vlasnik kuće postao je ugledni osječki odvjetnik dr. Josip Horn sa suprugom Marijom.

Prostorna organizacija stanova

Graditelj Hofbauer vrlo je funkcionalno osmislio unutrašnju organizaciju sva četiri stana od kojih je jedan, na katu, veći za jednu sobu smještenu nad ulaznom vežom. Iz vrlo prostranog predsoblja s velikim prozorom prema dvorištu jedna vrata vode u salon okrenut ulici, a druga u prostranu blagovaonicu okrenutu prema vrtu i širokoj terasi smještenoj u velikoj hladovini. Iz salona jedna vrata vode u spavaću sobu okrenutu ulici, a druga u blagovaonicu. Iz vrlo prostrane spavaće sobe vrata nadalje vode u kupaonicu, a iz nje se dalje može proći u hodnik, iz kojih dalje vode vrata u blagovaonicu, terasu, zahod, smočnicu, kuhinju i djevojačku sobu u kojoj su spavale sluškinje.