Jedna od rijetko sačuvanih zgrada smještenih uz samu obalu rijeke Drave, nalazi se na Gornjogradskom šetalištu. S obzirom na svoju izvornu, davno izgubljenu namjenu, ostala je kao sjećanje na slavnu osječku industrijsku baštinu, ali i kao vizualni orijentir Gornjega grada koji zatim prelazi u šumovito područje Pampasa. Jednokatna samostojeća zgrada dvojne namjene građena je za potrebe Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Gornjem gradu, koje je u davna vremena osim o gašenju požara brinulo i o čistoći gradskih ulica, ali, u počecima, i o vodoopskrbi Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Na mjestu današnje zgrade prvo je 1904. godine počeo proces prikupljanja sredstava za gradnju zgrade za smještaj pumpe na motorni pogon i hidrantima za punjenje vatrogasnih vozila vodom.

Naime, do toga su vremena vatrogasci za gašenje požara bačve na svojim vatrogasnim kolima s konjskom zapregom punili izravno u rijeci Dravi, što je često bilo popraćeno čitavim nizom problema. Gradnjom manje zgrade za smještaj vodovodne pumpe znatno je olakšano punjenje vatrogasnih cisterni jer se voda “šlauhom” mogla brže i jednostavnije transportirati iz rijeke Drave u drvene bačve koje su i dalje bile na zaprežnim kolima. Tek nakon završetka Prvog svjetskog rata pristupilo se ozbiljnijem rješavanju ovog gradskog problema. Za vrijeme gradonačelnika dr. Vjekoslava Hengla gornjogradski su vatrogasci riješili svoj problem, jer je sagrađena suvremena crpna stanica velikog kapaciteta, tako da su se na vodovod mogla priključiti i kućanstva. Zgradu je 1926. godine projektirao ugledni osječki arhitekt Vladoje Aksmanović. U vrlo visokom prizemlju zgrade bila je smještena strojarnica, a na katu su bili stanovi za strojare koji su neprekidno brinuli o pogonu. U strojarnicu je montirana motorna crpka bečke tvrtke Langen & Wolf, koju su 1872. utemeljili Carl Otto Langen i Richard Lothar Wolf. Osim glavne crpke u strojarnici su bile montirane i dvije rezervne te rezervni elektromotor, a u punom pogonu kapacitet crpke bio je 2600 litara vode u minuti. Ovakav kapacitet crpke omogućio je znatno proširenje broja korisnika vodovoda, tako da je ubrzo vodovodna mreža bila proširena većim dijelom Gornjeg grada i dosegnula dužinu od dvadeset kilometara. Osim priključaka za kućanstva diljem gornjogradskih ulica bilo je postavljeno 50 hidranata od ljevenog željeza, što je olakšavalo gašenje požara u središtu grada.

Proširenjem vodovodne mreže, gradnjom Doma narodnog zdravlja, Bakteriološkog zavoda i Kirurškog paviljona osječke bolnice, gradonačelnik dr. Vjekoslav Hengl nije samo izvanjski pridonio modernizaciji grada, nego je znatno poboljšao higijenske uvjete života i očuvanja zdravlja Osječana.Ova zgrada zanimljive prošlosti, iako više ne služi izvornoj namjeni, ostala je kao sjećanje na prošla vremena. Na objema stranama bočnih pročelja i danas stoje sačuvani natpisi od keramičkih pločica - VODOVODNA CENTRALA.

Dobrovoljno vatrogasno društvo Gornji grad

Svijest o potrebi kvalitetnog organiziranja obrane od požara i primjerenog načina njegovog gašenja u Slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku, izražena je već 1839., kada je u Divaltovoj tiskari u Osijeku na njemačkom jeziku objavljen Propisnik o gašenju vatre. Još 1864. u osječkim novinama Esseker Lokalblatt und Landbotte pozivaju na organiziranje vatrogasne službe ukazujući na primjere Beča i Pešte. Najstarije osječko vatrogasno društvo utemeljeno je 1872. u Gornjem gradu, a među osnivačima i istaknutim članovima bili su i barun Gustav Hilleprand von Prandau, gradonačelnik Nikola Živanović, gradski kapetan Petar pl. Modesty, industrijalac Emerich pl. Reisner, veletrgovac Josip Sedlaković i njegov sin, ujedno i osnivač osječkog Muzeja, veletrgovac Franjo Sedlaković. Prvi zapovjednik i utemeljitelj DVD Gornji grad bio je Josip Uhl.