Datum objave: 10. kolovoza, 2020.
Jedna od rijetko sačuvanih zgrada smještenih uz samu obalu rijeke Drave,
nalazi se na Gornjogradskom šetalištu. S obzirom na svoju izvornu, davno
izgubljenu namjenu, ostala je kao sjećanje na slavnu osječku industrijsku
baštinu, ali i kao vizualni orijentir Gornjega grada koji zatim prelazi u
šumovito područje Pampasa. Jednokatna samostojeća zgrada dvojne namjene građena
je za potrebe Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Gornjem gradu, koje je u davna
vremena osim o gašenju požara brinulo i o čistoći gradskih ulica, ali, u
počecima, i o vodoopskrbi Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Na mjestu
današnje zgrade prvo je 1904. godine počeo proces prikupljanja sredstava za
gradnju zgrade za smještaj pumpe na motorni pogon i hidrantima za punjenje
vatrogasnih vozila vodom.
Naime, do toga su vremena vatrogasci za gašenje požara bačve na svojim
vatrogasnim kolima s konjskom zapregom punili izravno u rijeci Dravi, što je
često bilo popraćeno čitavim nizom problema. Gradnjom manje zgrade za smještaj
vodovodne pumpe znatno je olakšano punjenje vatrogasnih cisterni jer se voda
“šlauhom” mogla brže i jednostavnije transportirati iz rijeke Drave u drvene
bačve koje su i dalje bile na zaprežnim kolima. Tek nakon završetka Prvog
svjetskog rata pristupilo se ozbiljnijem rješavanju ovog gradskog problema. Za
vrijeme gradonačelnika dr. Vjekoslava Hengla gornjogradski su vatrogasci
riješili svoj problem, jer je sagrađena suvremena crpna stanica velikog
kapaciteta, tako da su se na vodovod mogla priključiti i kućanstva. Zgradu je
1926. godine projektirao ugledni osječki arhitekt Vladoje Aksmanović. U vrlo
visokom prizemlju zgrade bila je smještena strojarnica, a na katu su bili
stanovi za strojare koji su neprekidno brinuli o pogonu. U strojarnicu je
montirana motorna crpka bečke tvrtke Langen & Wolf, koju su 1872. utemeljili
Carl Otto Langen i Richard Lothar Wolf. Osim glavne crpke u strojarnici su bile
montirane i dvije rezervne te rezervni elektromotor, a u punom pogonu kapacitet
crpke bio je 2600 litara vode u minuti. Ovakav kapacitet crpke omogućio je
znatno proširenje broja korisnika vodovoda, tako da je ubrzo vodovodna mreža
bila proširena većim dijelom Gornjeg grada i dosegnula dužinu od dvadeset
kilometara. Osim priključaka za kućanstva diljem gornjogradskih ulica bilo je
postavljeno 50 hidranata od ljevenog željeza, što je olakšavalo gašenje požara u
središtu grada.
Proširenjem vodovodne mreže, gradnjom Doma narodnog zdravlja, Bakteriološkog
zavoda i Kirurškog paviljona osječke bolnice, gradonačelnik dr. Vjekoslav Hengl
nije samo izvanjski pridonio modernizaciji grada, nego je znatno poboljšao
higijenske uvjete života i očuvanja zdravlja Osječana.Ova zgrada zanimljive
prošlosti, iako više ne služi izvornoj namjeni, ostala je kao sjećanje na prošla
vremena. Na objema stranama bočnih pročelja i danas stoje sačuvani natpisi od
keramičkih pločica - VODOVODNA CENTRALA.
Dobrovoljno vatrogasno društvo Gornji grad
Svijest o potrebi kvalitetnog organiziranja obrane od požara i
primjerenog načina njegovog gašenja u Slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku,
izražena je već 1839., kada je u Divaltovoj tiskari u Osijeku na njemačkom
jeziku objavljen Propisnik o gašenju vatre. Još 1864. u osječkim novinama
Esseker Lokalblatt und Landbotte pozivaju na organiziranje vatrogasne službe
ukazujući na primjere Beča i Pešte. Najstarije osječko vatrogasno društvo
utemeljeno je 1872. u Gornjem gradu, a među osnivačima i istaknutim članovima
bili su i barun Gustav Hilleprand von Prandau, gradonačelnik Nikola Živanović,
gradski kapetan Petar pl. Modesty, industrijalac Emerich pl. Reisner,
veletrgovac Josip Sedlaković i njegov sin, ujedno i osnivač osječkog Muzeja,
veletrgovac Franjo Sedlaković. Prvi zapovjednik i utemeljitelj DVD Gornji grad
bio je Josip Uhl.