Zapadnu stranu nekadašnjeg Vijećničkog trga, današnjeg Parka kralja Petra Krešimira IV., čini niz dvokatnica sagrađenih u stilu secesije i art dekoa. Kuće sagrađene na ovoj prestižnoj lokaciji trebale su gledati na zgradu nove gradske vijećnice i novog kazališta, koje su u doba secesije bile planirane na ovome prostoru.

Nakon secesijskih kuća Bosanac, Korenić i Kerpner, u razdoblju između dva svjetska rata, u ovome je uličnom nizu prva bila sagrađena kuća Kockar. Projekt za gradnju naručila je udovica Desanka Kockar s djecom Jovankom, Milošem i Veljkom. Kuću je u studenome 1927. projektirao osječki graditeljski dvojac Wranka i Graff, a nacrt je odobren od strane Poglavarstva Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka, 26. siječnja 1928., nakon čega je uslijedila gradnja. Napredovanje gradnje kuće Kockar možemo si predočiti zahvaljujući sačuvanim albumima s fotografijama Osječkog velesajma koji se čuvaju u Muzeju Slavonije. Naime, fotografirajući različite paviljone Velesajma koji se svakog proljeća i jeseni, od 1927. do 1932. godine, održavao na prostoru Vijećničkoga trga, zabilježene su faze gradnje nekoliko kuća u Zvonimirovoj ulici te na zapadnoj strani Vijećničkog trga, među kojima i kuće Kockar.Pročelje ove ugrađene dvokatnice decentno je ukrašeno u prizemlju glatkom rustikom, a u zoni prvog i drugog kata glatkim pilastrima, među kojima su upušteni otvori prozora i balkonskih vrata. Središnjim dijelom prvog i drugog kata dominiraju dvostruki balkoni ograđeni jednostavnom kovanom ogradom. Nad krovnim vijencem bočnih plitkih rizalita izdižu se niske atike s balustradom. U kuću se ulazi kroz široki kolni ulaz u kojemu je još uvijek dobro očuvan izvorni oslik kojim se imitirao mramor, a sačuvan je i pozlaćeni natpis vlasnika tvrtke Hermanna Wirrera, koja je izvela marmorizaciju. Wirrerova tvornica cementne robe i umjetnoga kamena osnovana je 1907., a proizvodila je umjetno kamenje, umjetne mramorne nadgrobne spomenike, kamene klupe za perivoje, cijevi za kanalizaciju, cementne ploče, cigle, a izvodila je i kiparske radove.Kako stoji u osječkom Hrvatskom listu iz 1927.: „...osobiti specijalitet (ove tvrtke bio je) umjetni mramor najčišćeg stila koji za nekoliko dana ne možete razlikovati od pravoga mramora, a cijena mu je niska“.Iz haustora ulazi se ravno u malo dvorište, a desno na stubište koje je ograđeno elegantnom kovanom željeznom ogradom koja počinje monumentalnim "blumenštenderom", u kojemu su nekoć bili raskošni primjerci asparagusa, aspidistri, ili drugog cvijeća kojim su se domaćini ponosili. Stanovi prvog i drugog kata znatno su veći od onoga u prizemlju kuće, a imali su i po dva zasebna ulaza, čime je postignuta funkcionalna razdioba prostora. Naime, često su stanovi imali zaseban, reprezentativniji glavni ulaz za vlasnike i goste te manje reprezentativan ulaz za poslugu i unos namirnica, rublja i ogrijeva. Izrazito velika blagovaonica s funkcijom salona, spavaća soba i Herrenzimmer, bili su okrenuti ulici, a sobe za djecu prema dvorištu. Kuhinjski dio stana nalazio se na kraju dvorišnog krila, u kojem su bili ostava i soba za poslugu. U podrumu je bila praonica rublja, stančić za kućepazitelja, ostava za namirnice i ogrijev. U stanu na prvom katu donedavno je još bio očuvan gotovo cjelokupan interijer iz vremena useljenja u kuću 1928. godine.