Na mjestu današnje konkatedrale Đakovačko-osječke nadbiskupije stajala je do 19. travnja 1894. barokna župna crkva sv. Petra i Pavla dimenzija primjerenih veličini i značaju Gornjega grada u vremenu kada je nastala u 18. stoljeću. Nakon svečane oproštajne mise započelo je rušenje barokne crkve, a već 4. kolovoza župnik Josip Horvat blagoslovio je gradilište velike nove crkve. Temeljni je kamen osobno postavio biskup Josip Juraj Strossmayer 7. listopada 1894.

Gradnji nove župne crkve prethodila je procedura raspisivanja međunarodnog natječaja na koji su pristigla 32 projekta od kojih je, uz biskupov utjecaj, odabran projekt arhitekta Gerharda Franza Langenberga iz Xantena u Njemačkoj. Pri izboru prevladala je Strossmayerova ideja da se odluče za gotički stil, te da Osijek zaslužuje u svojoj sredini imati ovakav umjetnički spomenik. Izvođači radova bili su dvorski graditelj iz Beča Josef Schmalzhofer s nadzornicima graditeljima Pavlom Wrankom, Ivanom Sauerom i Antonom Schäftnerom, koji su nadzirali zidarske poslove, dok je poslove vezane uz kamene i kiparske radove preuzeo dvorski klesar iz Beča Eduard Hauser. Dio majstora koji su u Osijek došli zbog posla na gradnji nove crkve nisu se vratili u zavičaj, nego su u Osijeku nastavili svoju poslovnu karijeru.

Faze gradnje crkve s impresivnim drvenim skelama zabilježio je osječki fotograf Ottokar Rechnitzer, a fotografije velikog formata čuvaju se u Zbirci fotografija Muzeja Slavonije. Iako je gradnja crkve uglavnom bila dovršena 1898. godine, na njezinu se posvetu čekalo još dvije godine dok nije uređena i unutrašnjost. Naime, svečani čin posvete nove gornjogradske crkve, najveće župne crkve u Hrvatskoj i treće po veličini crkve, nakon zagrebačke i đakovačke katedrale, u našoj zemlji, planiran je uz 50. obljetnicu Strossmayerova biskupovanja. Crkvu je, pola stoljeća nakon imenovanja za biskupa, 20. svibnja 1900. osobno posvetio slavljenik, rođeni Osječanin, biskup Josip Juraj Strossmayer. Njegov osobni dar, osim inicijative, naputaka, lobiranja i sufinanciranja gradnje crkve, bio je glavni oltar nove crkve iza kojega je postavljen barokni križ koji je krasio vrh stare, srušene, župne crkve u kojoj je Strossmayer bio kršten, pričešćen i krizman. Prozorske vitraje naručivali su i financirali ugledni i imućni plemići i građani među kojima dominiraju grofovi Normann von Ehrenfels, grofovi Pejačević, grofovi Mailath de Szekhely, grofovi Csaky, grof Khuen Hedervary, plemićke obitelji Šeper i Reisner, te drugi uključujući i priloge župljana. Unutrašnjost crkve oslikao je, od 1938. do 1942. godine, hrvatski slikar Mirko Rački uz asistenciju Osječanina, akademskog slikara Stjepana Macanića. Najveća župna crkva u Hrvatskoj, od prije nekoliko godina konkatedrala novoutemeljene Nadbiskupije, još se obnavlja od teških oštećenja nastalih tijekom velikosrpske agresije na Osijek i Hrvatsku prije gotovo tri desetljeća.

NA NATJEČAJU SUDJELOVAO I OTTO WAGNER

Među pristigla 32 natječajna projekta za izgradnju nove gornjogradske župne crkve bio je i projekt bečkog arhitekta Otta Wagnera. Originalni se Wagnerovi crteži za ovu osječku crkvu čuvaju u Wien Museumu, a objavljeni su i u opsežnoj knjizi opusa ovog arhitekta koja je tiskana u više tomova. Da su kojim slučajem članovi komisije imali petlje oduprijeti se staromodnoj Strossmayerovoj preporuci, možda bi na mjestu historicističke, neogotičke, crkve danas stajala za ono doba moderna Wagnerova crkva. Ne treba posebno isticati da bi se u tom slučaju Osijek nalazio na posve drukčijem mjestu na turističkoj karti Europe i svijeta, a zacijelo bi i arhitektonski i urbanistički razvoj grada, unatoč visokim postignućima, bio na još višoj razini.