Zgrada današnjeg osječkog Hrvatskog narodnog kazališta svečano je otvorena 31. prosinca 1866. godine, izvedbom svečane predstave čiji je program osmislio ugledni Osječanin Felix Lay.

Osječka kazališna zgrada nije bila investicija Grada, Županije ni Kraljevine, nego nekolicine bogatih osječkih plemića i uglednih građana koji su željeli u svome gradu imati prostor za izvedbu gostujućih kazališnih družina te prostrane salone i plesne dvorane za primjereno odvijanje bogatoga društvenoga života grada. Osnovali su 1865. godine dioničko društvo, među sobom rasprodali dionice i počeli proceduru otkupa zemljišta nasuprot monumentalnoj klasicističkoj županijskoj palači. Kazališna zgrada prva je građevina sagrađena na proširenom prostoru starog gornjogradskog trga čijom je parcelacijom nastao reprezentativan niz jednokatnih i dvokatnih ranohistoricističkih stambeno-poslovnih kuća, hotela, kazališta s kasinom te sinagoge. Za gradnju kazališta raspisan je natječaj na kojem je izvedba povjerena onom pod šifrom "Aspius", a iza kojega je stajao osječki graditelj Karl Kalusner, a izveo ju je, također osječki graditelj Alois Flambach. Flambach je potpisao i projekte većine kuća sagrađenih u ovome stilski homogenom uličnom nizu.
Kazališna je zgrada simetrično koncipiranog pročelja s devet ulaza od kojih je glavni i najveći smješten u središtu pročelja. U južnom, desnom krilu zgrade, smješteni su gledalište i pozornica, u sjevernom krilu uredske su prostorije, dok se čitavom širinom prvoga kata, okrenutog prema ulici, proteže anfilada od četiri prostrane dvorane nejednakih veličina, od kojih je najveća služila kao plesna dvorana. Plesna dvorana bila je dekorirana velikim stilskim zrcalima i uljanim slikama osječkog slikara Antona Arona. Ove su slike nakon rekonstrukcije kazališne zgrade, u međuratnom razdoblju, završile u depou osječkog Muzeja, odakle su vraćene na izvorno mjesto prilikom posljednje obnove koja je uslijedila nakon požara izazvanog tenkovskim projektilom tijekom velikosrpske agresije na Osijek 1991. godine.
Kazališne predstave od otvorenja zgrade 1866. godine davale su putujuće glumačke skupine koje su sezonski zakupljivale zgradu sve do 7. prosinca 1907. godine, kada je održana prva predstava novoosnovanog Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Osječko Hrvatsko narodno kazalište drugo je nacionalno kazalište, nakon Zagreba, u Hrvatskoj. Odbor za osnutak nove hrvatske kazališne ustanove održan je 23. travnja 1907., u hotelu Rajal, a osnivačka skupština održana je 9. svibnja iste godine. Prvu kazališnu predstavu ansambl osječkog HNK održao je u varaždinskom kazalištu 3. listopada 1907., a drugo gostovanje održano je u Karlovcu, u studenome iste godine.
U predvečerje 7. prosinca 1907., u svečanim odijelima počelo se pred osječkim kazalištem okupljati mnoštvo svijeta kako bi nazočili svečanom otvorenju drugoga narodnoga kazališta u Hrvatskoj. Radosni ljudi stiskali su jedni drugima ruke, ljubili se, grlili i veselili pred kazalištem pred kojim valjda nikada ranije nije bilo tolike radosti, zanosa, oduševljenja i suza kao te večeri.

DIONIČKO DRUŠTVO ZA GRADNJU KAZALIŠTA
Svoju potrebu i želju za gradnjom ovoga osječkog kazališnog hrama iskazalo je sljedećih dvadeset osoba koje su 1865. godine utemeljile Dioničko društvo za gradnju kazališta i kasina: major Malinovski, grof Adolf Pejačević, barun Gustav Prandau, Ivan Kapistran pl. Adamović, Petar pl. Modesti, Hugo Marinović, Josef Fözmayer, Elias Mohl, Anton Lay, Petar Vujić, Martin Szödényi, Johann N. Hermann, Leopold Hiller, Heinrich Füller, Michael Cseh, Stefan Heim, Franz Hrabal, Alois Flambach, Alferd Kresz i Josef Szabo. Odborom je predsjedao barun Gustav Prandau koji je sufinancirao i gradnju zgrade bečkog Musikvereina, i čije je ime ugravirano na jednoj od svirala orgulja tog prestižnog svjetskog hrama glazbe.