Na južnoj strani glavnog gornjogradskog trga, na mjestu današnjeg sjedišta Osječko-baranjske županije, do kraja 1889. godine stajala je barokna katnica valpovačkog vlastelina baruna Hillepranda von Prandaua. Zemljište za izgradnju kuće kupio je 16. lipnja 1725. barun Petar Antun Hilleprand von Prandau. Zadnji muški potomak, barun Antun Gustav Hilleprand von Prandau, u braku s groficom Adelheid Cseh de Szent-Kátolna imao je četvero djece: Marijanu, Alvinu, Kolomana i Štefaniju. Kako je sin Koloman umro s pet godina, barun Gustav Prandau ostao je bez muškog potomka pa je valpovačko vlastelinstvo razdijeljeno među kćerima: Marijanom groficom Normann von Ehrenfels, Alvinom groficom Pejačević i Štefanijom groficom Mailáth von Székhely. Kuću u Osijeku naslijedila je najstarija kći Marijana koja se kao udovica Pála Alberta von Zichy 1852. godine preudala za grofa Heinricha Fridricha Konstantina Normanna von Ehrenfelsa s kojim je imala sedmero djece od kojih su kao nasljednici imanja živi ostali Gustav Rudolf Karl Kaspar i Rudolf Josip Normann von Ehrenfels.

Baroknu katnicu, već odavno okruženu modernim ranohistoricističkim katnicama i dvokatnicama, dala je 1889. godine porušiti grofica Marijana, a na očišćenom je placu u središtu Osijeka niknula nova reprezentativna jednokatna historicistička, neorenesansna palača koju je za grofa Gustava Normanna projektirao arhitekt Josip Vancaš-Požeški. Izgradnja ove raskošne palače trajala je godinu i pol dana i završila je u ljeto 1891. Arhitekt Vancaš je osim skladno oblikovanog neorenesansnog pročelja posebnu pozornost obratio i na funkcionalan raspored prostorija, kao i na primjerenu, raskošnu dekoraciju unutrašnjosti palače. Prema ulici su u prizemlju bila dva izrazito velika lokala, kuhinja, pomoćne prostorije, činovnički stan, te u produžetku štale za konje, kolnica, romantično uređen vrt koji se protezao uz vrt kapucinskog samostana.

Iz kolnog ulaza, popločanog drvenim kockama, ulazilo se s desne strane, mramornim trokrakim stubištem, na prvi kat u predvorje, salon i blagovaonicu koji su se protezali od uličnog do dvorišnog pročelja. Salon grofa Gustava nalazio se na desnoj strani, a salon njegove majke, grofice Marijane, s lijeve strane pročelja prvoga kata gledano s ulice. Iza njihovih salona okrenutih ulici nizale su se, svaka u svom krilu, njihove spavaće sobe, sobe za poslugu i garderobe te kupaonice. Grofovi Normann na izgradnji su svoje palače angažirali uglavnom osječke majstore. Palaču je prema Vancaševim projektima gradio graditelj Franz Wybiral, stolariju je izveo Josef Metzing, kovačke radove Anton Maulbeck, limariju Antun Pišk, slikarske poslove Anton Erben, a staklariju Adolf Heim. Zahtjevnije poslove za koje nije bilo kvalificiranih obrtnika i tvornica u Osijeku i Slavoniji izveli su strani izvođači. Sudbina je htjela da je samo dva tjedna nakon što je izdana uporabna dozvola za tu palaču umrla njezina naručiteljica, grofica Marijana, a ni nasljednik kuće, grof Gustav, u njezinoj raskoši nije uživao predugo jer ju je 1898. prodao Austro-ugarskoj banci koja je u palači otvorila svoju osječku podružnicu.

OPUS ARHITEKTA JOSIPA PL. VANCAŠA
Arhitekt Josip pl. Vancaš Požeški (Sopron, 22. ožujka 1859. - Zagreb, 15. prosinca 1932.) u Osijeku je krajem 19. stoljeća projektirao još dvije reprezentativne katnice. Godine 1895. projektirao je historicističku, također neorenesansnu, uglovnicu za osječkog odvjetnika, dr. Dragutina Neumanna. Po narudžbi biskupa Josipa Jurja Strossmayera 1898. projektirao je, također jednokatnu, uglovnicu Biskupskog dječačkog sjemeništa u Tvrđi, u kojoj danas djeluje Glazbena škola Franje Kuhača. Najveći je dio opusa arhitekta Vancaša realiziran u Sarajevu, a sporadično i u drugim gradovima Monarhije. Među poznatija ostvarenja ubrajamo katedralu Srca Isusova u Sarajevu, palaču Zemaljske vlade u Sarajevu i palaču Prve hrvatske štedionice, tzv. Oktogon, u Zagrebu.