Na prostoru Gradskog vrta, omiljenog osječkog perivoja, nastalog još u 18. stoljeću, bila je sagrađena gradska plesna dvorana, u kojoj su se odvijale sve važnije gradske proslave i svečanosti. Ta je zgrada nastradala u požaru, pa je Grad Osijek u kratkom vremenu naručio projekte za njezinu obnovu i dogradnju. Izvorni zidovi plesne dvorane 1863. postali su središnji dio novog kompleksa, kojemu su s istočne i zapadne strane prigrađene prostorije kavane i slastičarnice, a južna je strana, okrenuta prekrsanom parku, bila upotpunjena širokom terasom s drvenom ogradom.

Na sjevernoj strani nalazilo se veliko predvorje s dvjema garderobama te dvama uskim jednokrakim stubištima koja su vodila u prostorije galerija i balkona za orkestar. Novoobnovljena zgrada s najvećom plesnom dvoranom u Osijeku svečano je otvorena za nestrpljivu osječku javnost 9. kolovoza 1863. u 21 sat, a zabava, koja je trajala do zore, bila je za pamćenje. Obnovu i dogradnju gradske plesne dvorane vodio je osječki građevinski poduzetnik Franjo Wagner. Desetak godina nakon obnove u velikoj je plesnoj dvorani morao biti zamijenjen parket. Nakon Drugog svjetskog rata cjelokupni prostor Gradskog vrta je devastiran, povađeno je drveće i uništen kompletan inventar perivoja, uključujući i rušenje secesijskog granitnog Pejačevićeva zdenca, a plesna je dvorana postala dvorana za sportske treninge. Tu je namjenu zadržala do velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991., od kada je, zbog ruševnog stanja, izgubila svaku namjenu i s vremenom gotovo posve propala. Prije nekoliko godina zgrada je obnovljena i ponovo dograđena, u duhu novog vremena, te trenutno služi kao ugostiteljski objekt.Stara plesna dvorana u Gradskom vrtu posebno je bila posjećena prigodom proslave proglašenja Osijeka slobodnim i kraljevskim gradom, 1809., kada je u njoj održano slavlje do sitnih noćnih sati, uz četiri vola pečena na livadi pred Novim gradom.Prostor Gradskog vrta procijenjen je kao najprimjereniji za podizanje mnogobrojnih drvenih paviljona za Prvu Gospodarsko-šumarsku te Gospodarsko-obrtnu izložbu, koja se održala 1889. godine i prethodila je kasnijem Osječkom Velesajmu. Ovome izvrsnome primjeru ranohistoricističke arhitekture u gradu Osijeku, i specifične tipologije, u budućnosti bi trebalo vratiti izvornu plesnu namjenu. Gradu već dugo nedostaju prostori za ugodna plesna druženja za različte generacije i raznolika glazbena opredjeljenja.

NE SPOMINJITE MI GRADSKI VRT”
Prije dvadesetak godina u Zagrebu samo posjetili Osječanku, unuku znamenitog osječkog fotografa Georga Knittela, koja nam je za Muzej Slavonije odlučila darovati nekoliko vrlo značajnih predmeta iz vlasništva svoga djeda. Želeći se informirati o Osijeku u kojem nije bila niz godina i desetljeća, svašta nas je propitkivala, a i mi nju o Osijeku u vrijeme njezine mladosti. U jednom smo trenutku postavili pitanje kakav je bio društveni život mladih i koje je mjesto u ono vrijeme bilo najomiljenije za ples. Nabrojila ih je nekoliko, a na naše potpitanje “a kako je bilo u Gradskom vrtu?“, vidljivo se uzrujala i povišenim tonom uzviknula: “Ne spominjite mi Gradski vrt“ i objasnila da od kada su uništili perivoj i pretvorili ga u motodrom, umjesto secesijskog zdenca stavili crnu šljaku i najljepšu i najveću plesnu dvoranu pretvorili u teretanu, ne želi uopće o tome razgovarati, istaknuvši da, “kada na TV-u spomenu da će se nogometna utakmica u Osijeku održati na stadionu Gradski vrt, ja odmah isključim televizor“.