U Galeriji fotografija Meraja, u atraktivnom, doduše dijelom nestručnom obnovom nagrđenom prostoru srednjovjekovne crkve na Meraji, kako ju Vinkovčani nazivaju, vinkovački fotoreporter Antun Smajić izložio je fotografije Vinkovaca iz 1991. Kako sam priznaje, početkom rata propala je tvrtka u kojoj je radio, što mu je, u neku ruku, i pomoglo da se potpuno posveti fotografiranju. Fotografira otkad zna za sebe, “od prvog odlaska na more”, kako se duhovito prisjetio na izložbi odgovarajući nerado, kako on to već umije, ljubopitljivim novinarima gladnima informacija.Kada bi čuo da je negdje pala granata, svojim se biciklom odvezao na mjesto događaja i snimio prizor razorene kuće ili neke ustanove, poput Omladinskog doma ili knjižnice i Velikog kina, dok se još sa zgarišta izvijao dim. Zanimljiva je slika šestogodišnjeg dječaka sa psićem, Luke Kraljevića, koji sjedi na ostatcima kasetne bombe u Starčevićevoj, nedaleko od današnjeg Konzuma, a koji je nazočio otvaranju izložbe kao živi svjedok onoga o čemu govore Smajićeve fotografije. Mnoge je gorko nasmijala fotografija bombom razorene kuće u Vinkovcima gdje je sve uništeno osim zida na kojemu visi Titina slika. Samozatajni Smajo, kako ga svi u gradu zovu, marljivo je snimao prizore razaranja Vinkovaca koje je predstavio u Meraji i, kako sam kaže, namjerno nije stavljao potpise pod fotografije jer Vinkovčani su, uglavnom, bez problema prepoznavali gdje je snimljen koji prizor. Potpisi nisu potrebni jer izložba je namijenjena Vinkovčanima koji ionako prepoznaju gdje je snimljena koja fotografija. I oni koji poznaju Smaju nekoliko desetljeća iznenadili su se kada je njegov dugogodišnji prijatelj i kolega Dražen Bota, predsjednik Fotokluba Vinkovci i voditelj Galerije Meraja, rekao da je ovo Smajina prva samostalna izložba fotografija iako nam se svima čini da smo već vidjeli više njegovih izložbi. Taj je dojam otuda jer je sudjelovao na brojnim skupnim tematskim izložbama što ih organizira Fotoklub Vinkovci ili Galerija Meraja. Sjećam se njegovih aktova za koje je bio nagrađivan na Salonu fotografije u Vinkovcima, ali i serijala fotografija sa sela koje su imale odlike erotske fotografije, a neke su bile prilično razuzdane, kako to već zna biti u Šokadiji...Smaju znam jako dugo, valjda od početka rata, ne samo kao odvažnog fotoreportera i strip-crtača čiji se junak koji je komentirao razna događanja zvao Pojedinac i pomalo je nalikovao na autora, ili se to meni čini, već i po pisanju. Mislim da je objavio jednu knjigu kraćih kolumni koje sam čitao s uživanjem i nekada pomislio da bih volio baš tako pisati – lagano, zanimljivo, fabulativno i duhovito. Pisao je odlične reportaže u Vinkovačkom listu o običnim ljudima i događajima i bila je prava šteta što su ga zamarali poslovima grafičkog urednika.Iznimno je zanimljiva i izložba fotografija koja se može pogledati do sredine listopada u vinkovačkoj Galeriji “Slavko Kopač” gdje se predstavio vinkovački svestrani fotograf i ljubitelj ekstremnih sportova Zvonimir Tanocki, koji vjerojatno i ne zna koja mu je to po redu izložba, bilo samostalna ili skupna. Ovaj put Tanocki se predstavlja izložbom portreta vinkovačkih obrtnica i obrtnika “Majstorice i majstori”, a u povodu 130. godišnjice osnutka Udruženja obrtnika Vinkovci, koje je osnovano nakon ukidanja Vojne krajine 1881. godine i danas je najveća udruga obrtnika u najistočnijoj županiji. Jedan je od najpoznatijih i najaktivnijih fotografa u Hrvatskoj, koji je specijalizirao snimanje iz zraka i snimanje kulturno-povijesne i prirodne baštine Hrvatske, a njegove su fotografije u više od 30 monografija. Prije dvije godine u istom prostoru Tanocki je imao izložbu “Sporedni kolosijek”, koja se sastojala od portreta željezničara i spomena na nekadašnji teretni kolodvor, koji je svojim fotografijama uspio spasiti od zaborava jer još dok je snimao zanimljive motive počela je demontaža tračnica, objekata, strojeva i svega onoga što je činilo nekada jako prometan i aktivan vinkovački teretni kolodvor. Slike, vrijedni dokumenti, danas su dio stalne zbirke Željezničkog muzeja u Zagrebu.