Počnimo s jednom teškom temom, jer valja podsjetiti one koji ne znaju, ili se prave da ne znaju, a poslije ćemo prijeći na toplu, ljudsku priču i prisjetiti se jedne osobe koja nas je nedavno napustila, neki kažu zauvijek, neki samo privremeno..., vidjet ćemo tko je u pravu.Prisjetimo se događaja od 31. srpnja 1941., kada je po direktnoj naredbi Adolfa Hitlera, zapovjednik njemačkog Luftwaffea, otac zloglasnog Gestapa i Hitlerov dogovoreni nasljednik Hermann Wilhelm Göring naredio generalu SS-a Reinhardu Heydrichu da mu “u što kraćem vremenu dostavi generalni plan za konačno rješenje židovskog pitanja”, čime su počeli planiranje i provedba holokausta. Ubrzo nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj nacisti su počeli ostvarivanje jednog od svojih najvažnijih programskih ciljeva - iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Antižidovska kampanja pokrenuta je preko radija i novina, u svim školama i na fakultetima uvedeno je pseudoznanstveno “učenje o rasama” kao obvezni predmet, a donesen je i niz antižidovskih propisa. Otpor tim mjerama postojao je u mnogim zemljama koje su nacisti osvojili, no u istočnim zemljama, gdje je nacistički okupacijski režim bio mnogo stroži (Slaveni su smatrani inferiornom rasom, pogodnom samo za roblje), takva vrsta organiziranog i masovnog otpora nije bila moguća. Početni uspjeh vojnog pohoda na SSSR potaknuo je naciste na odluku da se, umjesto ranije planirane deportacije na istok, provede “konačno rješenje židovsko pitanja”, tj. fizička likvidacija svih Židova u Europi. Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942. izložio SS-Obergruppenführer Reinhard Heyndrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. Svim državnim službama bilo je naređeno da sudjeluju u istrebljenju pod vodstvom SS-a. Određeno je da svi nesposobni za rad trebaju biti odmah ubijeni, a drugi odvedeni na prisilni rad pod minimalnim životnim uvjetima sve, dok ne umru od iscrpljenosti. Kao oblik masovnih likvidacija naređeno je ubijanje plinom i strijeljanje. Nakon Heyndrichove pogibije, u atentatu u Češkoj, provođenje plana preuzeo je Adolf Eichmann. Na temelju te odluke osnovani su posebni koncentracijski logori, logori smrti, za razliku od radnih logora, u kojima su zbog surovog postupanja također umirali deseci tisuća zatočenika. Ponajviše su osnivani na području okupirane Poljske, ali i u Hrvatskoj - Jasenovac.Nije loše podsjetiti se tog datuma koji je donio puno zla u svijetu pa i u nas, ne zbog razumnih ljudi jer oni znaju, već zbog onih koji i danas, nakon 75 godina otkako je završena priča o holokaustu, iako neki još to ne znaju, tvrde da je usklik ZDS nekakav povijesni hrvatski pozdrav. Jest, bio je pozdrav, ali u državi gdje su postojali rasni zakoni, ozakonjena otimačina imovine nepodobnih, sustavno ubijanje i sve ono što je osramotilo hrvatsku ideju, a posljedice osjećamo i danas.Ovih me dana potresla smrt Ilije Šimunića iz Nuštra, zaljubljenika u tradiciju i Šokadiju, jednog od začetnika i dugogodišnjeg sudionika Vinkovačkih jeseni, čovjeka koji je godinama išao na čelu mimohoda i kandžijao. Svoju ljubav prema folkloru, pjesmi, tamburi i kandžiji prenio je na svoje sinove i unučad te je ponosno s njih 12 prošetao na 49. Vinkovačkim jesenima. Godinu kasnije, na 50. Jesenima, posebnu čast odali su mu organizatori kada su se u mimohodu u četveropregu vinkovačkim ulicama provezli Ilija Šimunić, Zvonko Vanđura iz Đeletovaca te Mato Čajkovac iz Prkovaca, koji su sudjelovali u organizaciji prvih Vinkovačkih jeseni.Oslovljavali smo se s “kume” iako nismo bili kumovi već je on bio kum mome vjenčanom kumu pa smo i mi postali kumovi. Za jednih davnih Jeseni stajao sam na prozoru dopisništva na uglu Duge i Trga Franje Tuđmana, gledajući mimohod na čijem je čelu kum Ilija kandžijom puckao, a u drugoj ruci nosio bocu s rakijom. Kada me ugledao, uzviknuo je: “Kume!”, trkom se uspeo na drugi kat i sve nas, računajući i tadašnjeg glavnog urednika, ponudio rakijom i isto se tako trkom vratio u mimohod pjevajući svojim ugodnim baritonom neki bećarac.Kao da ga i sada čujem: “Kume, ajmo mi još jednu...”