Datum objave: 10. srpnja, 2020.
Sramotna priča koja slijedi zbila se na današnji dan, ako se može
vjerovati povijesnim knjigama, točno 9. srpnja 1409. Govori i o tome kako oni
koji su zalutali u političke vode mogu naštetiti domovini.
Za šaku dukata
Dakle, napuljski i hrvatsko-ugarski
kralj Ladislav Napuljski 1409. Veneciji je za 100 tisuća dukata prodao Zadar,
Novigrad, Pag, Vranu i svoja prava na Dalmaciju, i taj je događaj zapamćen u
povijesti kao “sramna prodaja Dalmacije”. Nakon višemjesečnog cjenkanja s
Mlečanima oko prodaje Dalmacije, u kojoj je, tvrde povjesničari, gubio utjecaj i
vlast, Ladislav je išao “spasiti što se spasiti dade” prodajom zemlje, a zapravo
pokupiti novac od posjeda za koji je bilo izgledno da će ga izgubiti u ratovima
i političkim previranjima. Poraz bosanskih plemića, koji su mu bili pristaše, od
strane Žigmunda Luksemburškog, snažno je demoralizirao Ladislava, pa je krajem
1408. Mlečanima ponudio svoj dio Dalmacije za 300.000 dukata. Sredinom prosinca
Mlečani su mu odgovorili da je ponuđeni teritorij opustio od rata, pa dugo neće
davati prihode, a zbog njega će morati voditi skup rat, te mu nude 100.000
dukata. Ladislav je krajem siječnja 1409. počeo sramotno cjenkanje zatraživši
200.000 dukata, a već 4. veljače spustio je cijenu na 150.000. Mlečani su nakon
imenovanja hrvatskog bana Karla Kurjakovića, koji je s njima bio u otvorenom
sukobu, spustili cijenu na 70.000 dukata. Konačno je dužd Mihovil Steno za
100.000 dukata od Ladislava kupio sav njegov posjed u Dalmaciji, točnije grad
Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, sa svim pravima ne samo na to područje nego i
na cijelu Dalmaciju. Mlečani su vrlo brzo počeli uvođenje svoje vlasti, pa se
već u srpnju na zadarskom gradskom zidu zavihorio mletački barjak, a zbog
primamljivih ponuda priklonilo im se još nekoliko gradova u primorju i na
otocima. Neki su se, međutim, usprotivili, pa su bili vojno osvojeni, a neki su
se hrabro odupirali, poput Šibenika, koji je pod mletačkom opsadom izdržao dvije
godine. Žigmund Luksemburški, koji je s Venecijom i svojim bosanskim i hrvatskim
podanicima ratovao protiv Venecije, na kraju je s Republikom 1413. u Trstu
sklopio primirje na pet godina. Tijekom tog vremena svaka je strana zadržala ono
što je osvojila. Ironija je ovog povijesnog događaja u tome što je šest godina
ranije u Zadru, prvom gradu koji je Venecija anektirala nakon prodaje, na
ustrajanje hrvatske strane za kralja Hrvatske okrunjen Ladislav Napuljski, a
pritom je dao riječ da će “braniti cjelokupnost Dalmacije, Hrvatske i
Slavonije”, zemalja na čijoj je nesreći dobro zaradio.
U bescjenje
Tada je Dalmacija prvi put prodana,
drugi će je put, sredinom prošlog stoljeća, jedan hrvatski muž koji je pobjegao
prije svojih vojnika, ali blago nije zaboravio ponijeti, prodati, točnije dati
budzašto – da velike vojne sile prime njegovu malu, beznačajnu državu k sebi.
Prodao je bez novca dio svoje zemlje i osramotio svoj narod uvođenjem rasnih
zakona i kao zadnja šuša pobjegao ne brineći za svoj narod, ali ima on i danas
svoje sljedbenike i oni to ne skrivaju, nego se čak i ponose, a nekoliko će ih
uskoro ući i u Sabor i izgovoriti prisegu u kojoj će se, kao i onaj nesretni
kralj Ladislav prije 611 godina, obvezati da će “braniti cjelokupnost” Hrvatske.
Pa i onaj “Ante, prezime mu znate” vjerojatno se obvezao da će “braniti
cjelovitost”, ali je ulizivački poklonio dijelove zemlje, gotovo iste kao i onaj
Ladislav, koji je najviše zapamćen u povijesti što je za 100 tisuća dukata
prodao dio svoga kraljevstva. Kako bi se danas reklo, kakav kralj, takvo i
kraljevstvo.
Onih manje od pola politički pismenih Hrvata iskoristilo je
demokratsku mogućnost i izišlo nedavno na birališta. Koliko vidimo, oni koji
razmišljaju kao Ladislav ili Ante nisu dobili priliku da svoju glupost ozakone
vlašću...