Točno na današnji dan, kada čitate ove retke, 26. lipnja, 1945. potpisana je u San Franciscu osnivačka Povelja Organizacije ujedinjenih naroda, a 24. listopada stupila je na snagu, nakon što ju je prihvatila 51 država, čime je zamijenjena neučinkovita Liga naroda, osnovana 1919. Danas su gotovo sve države svijeta članice UN-a, a onima koje žele potvrditi svoju državnost uz priznanje prijateljskih država, poput mlade države Kosovo, cilj je dobiti stolac u UN-u, jer članstvo je i jamstvo sigurnosti. Dok nisi u UN-u, nisi država, logika je kojom se vodi, primjerice, Srbija, koja mantra da nikada neće priznati neovisnost Kosova i protivit će se njegovu članstvu u UN-u.UN je, podsjetimo iako to svi znaju, međunarodna organizacija za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, razvijanje dobrosusjedskih odnosa, ekonomsku suradnju, širenje tolerancije i promicanje poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka.Nakon Drugog svjetskog rata osnovno pitanje budućeg razvoja svijeta bilo je kako očuvati svjetski mir i sigurnost, poboljšati međunarodnu suradnju i prijateljske odnose među narodima. UN su osnovale pobjedničke sile u nadi da će spriječiti buduće sukobe i ratove među narodima. Glavna tijela UN-a su Opća skupština, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće, Međunarodni sud i Tajništvo, na čelu kojeg je glavni tajnik UN-a. U sastavu UN-a djeluje 18 tijela, fondova i programa, poput UNICEF-a, UNHCR-a, FAO-a i UNESCO-a.No neki ne mare puno za mir, sigurnost, pa je, sjećamo se, točno na dan kada je potpisana Povelja UN-a, ali 46 godina poslije, 1991., tzv. JNA pod zapovjedništvom Beograda sa zemlje i iz zraka napala Sloveniju, tobože braneći tadašnju državu, i tako je počeo desetodnevni rat, u kojemu su u sukobu treće ili četvrte, koje li već, vojne sile Europe sa slovenskim lovcima i planinarima deblji kraj izvukli bugarski vozači teških kamiona. Istoga dana pobunjeni hrvatski Srbi uz pomoć JNA napali su policijsku postaju MUP-a RH u Glini. Znamo što se sve poslije događalo, ništa dobroga...Nedavno sam bio na vukovarskom Gradskom vijeću i prisjetio se konstiturajuće sjednice Skupštine Općine Vukovar, mislim, negdje u proljeće 1990., koju sam kao novinar pratio, i zaključio kako su sada, a i onda su bile, dvije strane suprotstavljene potaknute nacionalnom pripadnošću. Naravno, ne želim aludirati ni na kakve druge usporedbe jer i druga su vremena.Na konstituirajućoj skupštini, održanoj u sadašnjoj zgradi Županije, gdje je tada bilo sjedište Općine Vukovar, predsjedajući je bio lokalni poljoprivredni inženjer Slavko Dokmanović, jer je bio član stranke SK SDP, ali se pokazalo da je srcem bio uz srpske stranke, da je nedorastao toj ulozi i nije mogao voditi sjednicu. Lijevo su bili bivši komunisti, novi socijalisti i srpske stranke koje su se tek osnivale i na čelu im je bio skladištar Goran Hadžić, a desno HDZ, HSLS i druge hrvatske stranke, koje je predvodio građevinski poslovođa u kombinatu Borovo Tomislav Merčep. Satima je trajalo nadmudrivanje oko usvajanja dnevnog reda i stalno su, to mi je ostalo u sjećanju, ustajali ili Merčep ili Hadžić kako bi onog drugog upozorili na kršenje poslovnika. Ostao mi je u sjećanju znanac koji se povremeno javljao za riječ i svojim unjkavim glasom podignute glave govorio: “Vi Srbi morate shvatiti da ste sada u neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj nacionalna manjina”, na što su Srbi burno reagirali, prosvjedovali i zviždali i malo je reći da je srpskoj nacionalnoj manjini bio najnesimpatičniji skupštinski zastupu nik. Kada se zaratilo, moj je znanac među prvima krenuo put Zagreba jer, rezonirao je on, “sigurno je sigurno”, a da su ga uhvatili Srbi, ne bi se dobro proveo. Dokmanović se ubio u haaškom pritvoru prije izricanja presude za ratne zločine, Hadžića je Haag zbog uznapredovalog raka na mozgu pustio na privremenu slobodu, gdje je, ne dočekavši presudu, umro. Treći sudionik te priče, Merčep, jedini je pravomoćno osuđen za ratni zločin, ali zbog teškog zdravstvenog stanja dane provodi zatvorskoj bolnici. Evo empirijskog dokaza kako nije zdravo baviti se politikom...