Vinkovačka tržnica proradila je nešto manjim kapacitetom nego u normalnim vremenima, ali nije samo srijedom i subotom nego i u ostale dane jer je određeno kako prodavači rasade i cvijeća mogu i drugim danima ponuditi robu. To je učinjeno kako se ne bi stvarale gužve.U tržne se dane prodaje ono što je uobičajeno za tržnicu - od povrća i voća do jaja i sira. Jednom me prijatelj iz Zagreba pitao gdje kupujemo u ostale dane, pa sam mu nemušto odgovorio, ni sam ne znajući kako odgovoriti na ovo nemušto pitanje jer na tržnici kupuješ za nekoliko dana, i to je nama Vinkovčanima u genima. Mora biti dosta do sljedeće pijace. Dolaskom tržnih centara, važnost pijace nešto je smanjena jer u trgovačkim centrima možeš kupiti sve što ima i na pijaci, nešto i jeftinije jer nisam samo jednom zamijetio trgovca koji je dan prije kupio dvoja kolica zelenih tikvica u trgovačkom centru na akciji i sada ih prodaje, ponekad i duplo skuplje. Sve se može naći u trgovačkom centru, osim podlijevanog sira, kojega nema nigdje osim ovdje, pa kada god imamo priliku, šaljemo podlijevani sir prijateljima u Zagreb. Dobro, ‘ajde, i domaću rakiju možeš naći samo na pijaci.Navada je Vinkovčana posjetiti srijedom i subotom tržnicu, pa i onda kada ne moraju nešto kupiti jer znaju da će susresti bar nekoliko prijatelja koji su, kao i oni, došli prošetati, posjetiti dio gdje se prodaju starudije, gramofonske ploče, njemački pornići, Titova sabrana djela, dijelovi uniformi, valjda svih vojski koje su u prošlom stoljeću projezdili ovim krajevima i, naravno, švercana roba iz BiH, od mobitela i motornih pila do kotlića za čobanac i peke. Hvala Bogu, vratila se i živost na pijacu, pa i glasno dovikivanje voćara iz Jarmine s čudnom frizurom (ili je to perika?), koji hvali svoje voće.Prva tržnica u Vinkovcima otvorena je još u vrijeme Vojne krajine, kraj 19. stoljeće, na središnjem prostoru, gdje je danas obnovljeni park i Trg bana Šokčevića, a početkom prošlog stoljeća, kada je uređen park, tržnica je premještena u ulicu ispred Gimnazije i tu je ostala 45 godina. Kratko je vrijeme bila i u Ulici bana Jelačića, sve do 1952., ali gradski oci nisu prihvatili prijedlog da tržnica bude na prostoru današnjeg parkirališta ispred hotela Slavonija uz Bosut iz sigurnosnih razloga jer bi se moglo dogoditi da konjske zaprege, a takvih je tada bilo najviše na tržnici, završe u Bosutu.Kratko je vrijeme bila na prostoru današnjeg Vinkovačkog trgovačkog centra u Dugoj ulici, a sredinom 60-ih premještena je na današnju lokaciju na spoju Zvonimirove i Ulice sv. Ane i prostire se na 15.000 četvornih metara s 43 poslovna prostora i 593 klupe.U travnju se sjećamo i znamenitog vinkovačkog glumca Franje Jelineka Belog, rođenog 22. travnja 1927. Belog se sjećam iz više predstava, ali mi je u dragoj uspomeni ostao i s druženja kada bi pravio svoj čuveni fiš ili čobanac na Sopotu na svojoj vikendici ili na hipodromu Đuke i Vlade Smolčića u proljeće 1991., kada su se u predvečerje već znale čuti granate koje su padale na Malu Bosnu, a Beli bi se okrenuo prema Mirkovcima i odgovarao im prigodnim riječima i znakovitom gestikulacijom!Nema vinkovačkog glumca uspješne karijere koji ne spomene Beloga kao osobu koja mu je pomogla u početku i koja mu je bila i ostala glumački uzor. I danas glumci kada igraju Đuku Begovića, Jelineka spominju kao uzor jer on je u svijesti Slavonca, izvorni Đuka Begović, upravo takav kakvog je imao na umu Kozarac. Bio je boem i poznat kao šaljivdžija i veseljak, ali nikada nikoga nije povrijedio, čak ni psovkom, jer njegova psovka bila je u svakoj prigodi “j....ti kalodont”. No njega su znali uvrijediti, o čemu sam svjedočio jednom prilikom na izletištu Sopot, kada je podebela konobarica ljuta što mora uz stepenice otići po još jedno piće, promrmljala nešto jako ružno i uvrjedljivo.S ovog svijeta je otišao kada je on to htio - bacio se s balkona svoga stana jednog jutra u veljači 1997., ali nikada nećemo doznati zašto je učinio taj suvišni korak preko balkonske ograde.