Ovih dana, točnije 22. veljače, pristojno je prisjetiti se velikog hrvatskog književnika Ranka Marinkovića, autora Kiklopa, možda i najvećeg romana 20. stoljeća, i niza drama, romana i pripovijetki, književnih kritika i eseja, rođenog na taj dan 1913. na Visu. Umro je 28. siječnja 2001., dvadesetak dana prije svog 88. rođendana. Koliko znam, možda sam neuk, Marinković nikada nije bio u Vinkovcima niti ima ikakve veze s Vinkovcima osim što je istaknuti vinkovački slikar, i dugo godina kazališni scenograf u vikovačkom kazalištu, Joza Mataković kod Marinkovića učio scensku umjetnost jer je od početka 50-ih prošlog stoljeća pa sve do umirovljenja 80-ih Marinković na zagebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost bio profesor dramaturgije. Druga poveznica s Vinkovcima je to što je 2000. u Vinkovcima objavljen Izbor iz djela. Sada će netko upitati zašto u S vinkovačkog kibicfenstera čitati o nekome tko nema ama baš nikakve veze s najstarijim gradom u Europi ili su te veze takve da se mogu nabrojiti na pola prstiju jedne ruke?

Možda će netko biti razočaran, ali ovdje ću opisati svoj susret od oko sat vremena iz druge polovine 70-ih s ovim hrvatskim velikanom 20. stoljeća. Elem, već sam uvelike studirao komparativnu književnost i, pod B, poljski jezik i književnost, kada sam čuo da na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost kreće studij dramaturgije i može se studirati uz još neki studij, među kojima je i komparativna. Odmah sam se prijavio i tamo su me uputili kako za prijemni ispit moram napisati rad vezan uz taj studij u, mislim, tri primjerka. Ne sjećam se jesu li mi na Akademiji sugerirali temu, ali ja sam napisao interpretaciju Camusova Kaligule jer na seminarima na komparativnoj netko mi je od profesora (Boris Senker, možda) rekao kako imam smisla upravo za interpretaciju dramskih ili proznih djela, pa sam mislio da mi je to dobitna kombinacija.Ostala mi je u sjećanju mala prostorija s običnim školskim stolom, s jedne strane sam bio ja, nadobudni student komparativne koji je odlučio ući u svijet dramaturgije i pokazati kako se dramatiziraju književna djela, a ne ovo što ovi danas rade... S druge strane stola (slijeva nadesno), teatrolog, književni povjesničar i kazališni kritičar Nikola Batušić, redatelj, teatrolog i dramaturg Vladan Švacov, u to vrijeme dekan AKFU-a koji je s Marinkovićem utemeljio Odsjek za dramaturgiju, i sasvim desno, pognut na običnoj stolici, sjedio je Ranko Marinković, čovjek koji me oduševio Kiklopom, ali ne toliko i drugim djelima.Kada je došao na mene red, sjeo sam prekoputa ovog trojca koji u sat vremena mora odlučiti ima li ovaj provincijalac, slavonski Istrijan iz Vinkovaca s bradicom skoro kao Joža Tisnikar, slovenski naivni slikar i tehničar mrtvačnice bolnice u Slovenj Gradecu, dunsta za dramaturgiju. Oni su već pročitali moj rad o Camusovoj drami Kaligula, gdje me najviše oduševila Kaligulina poruka krvniku: “Ubijaj ga polako, neka zna da umire.” Povremeno bi zagledavali u moj rad dok su slušali moje mumljanje na njihova pitanja, a Marinković ga je letimično prolistao i ostavio na stol, netko bi možda rekao – odbacio, i počeo se baviti svojom prepolovljenom cigaretom, stavljanjem u cigaršpic i paljenjem da bi me tiho upitao jesam li iz Istre. Ukratko sam pojasnio o istarskim korijenima, ali više nije pitao već, pognuto nad stolom, otpuhivao dimove koji su činili kolutove.Danas se uopće ne sjećam o čemu su me ispitivali, pretpostavljam nešto u vezi s Kaligulom, ali moj talent za interpretaciju, čini se, nije ih previše impresionirao jer svoje ime nisam našao na popisu primljenih studenata dramaturgije. Sa mnom je na prijemnom bila i Lada iz Zagreba, u pauzi smo odlazili u Kavkaz na kavu ili što već i pričali o predosjećajima, hoćemo li proći, a ona je rekla kako misli da će proći. Kada mi je rekla kako se preziva i tko su joj roditelji, složio sam se s njom. Ja sam se isto tako nadao da ću se vidjeti na popisu, a i Lada me u to uvjeravala. S pravom je prošla i ona je danas ugledna dramaturginja Lada Kaštelan.