Evo, dobili smo i petog predsjednika države nakon što smo po sedmi put, ako sam dobro pobrojao, izašli birati predsjednika u 30-godišnjoj povijesti nove hrvatske države. Uz ovih pet predsjednika (ne računajući ono kratko vrijeme kada je Tuđman umro, a predsjednik Sabora, do izbora, obavljao dužnost prvog čovjeka države), preživio sam još dva predsjednika, druga Tita i Stipu Mesića... Da, Stipe mi je bio predsjednik čak tri puta - jednom kratko u bivšoj državi upravo u mjesecima kada se definitivo raspadala i dva puta u Hrvatskoj. Ima li državnika na svijetu koji se može pohvaliti da je bio predsjednik u dvije države, kao naš Stipe? Ja takvog ne znam, barem među ozbiljnijim državama.

Tita sam kao klinac više puta vidio u Vinkovcima kada bi nas učenike izvodili na ulicu uz trasu njegova prolaska i, majkemi, barem jednom je upravo meni mahnuo s prozora blindiranog Mercedesa. Jednom sam kao osnovac, uoči putovanja s ocem u Beograd kod roditeljevih prijatelja, cijelu noć probdio u bunilu i nedoumici - ako sretnem na ulici druga Tita, moram li ga pozdraviti? Bilo bi logično pozdraviti ga jer svi ga poznajemo, a s druge strane on ne poznaje mene pa mi je bilo glupo pozdraviti nekog tko ne zna za mene. Zamišljao sam da ću ga sresti kako pješice ide na posao – na glavi šešir, u dugom mantilu sa stegnutim girtlom i aktovkom ispod miške.
Franji Tuđmanu sam, poglavito zbog posla, bio često u blizini (ali se ne sjećam da smo se ikada rukovali ili razgovarali), posebice u vrijeme predizborne kampanje i kada bi dolazio u Vinkovce, a jedan moj prijatelj bio mu je vozač i tjelesni čuvar pa mi je u povjerenju pričao o događajima za koje je znao samo uzak krug oko njega, a nisu bili, pretpostavljam, sigurnosno pogibeljni.
Stipe Mesić je, mislim, jedini predsjednik u mome životu s kojim sam se rukovao. Bilo je to u vrijeme njegova prvog mandata, na Antinom stanu kod Ivankova, gdje su se, nije bila tajna, okupljali oni iz lijevog političkog spektra. Bilo je to manje društvo i ne sjećam se kako i zašto sam tamo dospio jer su nam rekli kako nema izjava za novinare, ali se sjećam da je zbijao šale s Todorićem tražeći "Todorićevu Jamnicu jer to je jedan jako pošten tajkun". Ostao mi je u sjećanju Mesićev blagi stisak ruke i mekani dlan, a za one s takvim rukama moj bi pokojni punac rekao "taj teže od kašike nije podigao". On je ujedno bio moj zadnji predsjednik koji je bio stariji od mene – ostali su bili mlađi i to, neki, ne tako malo.



U tom nizu mlađih prvi je bio Ivo Josipović, mlađi od mene dvije godine, kojega sam zbog posla vidio uživo tek nekoliko puta – na Ovčari na nekoj godišnjici i u Babinoj Gredi na priredbi Konji bijelci. To je običaj u našem kraju – tko je na vlasti u nekoj općini ili gradu, u goste poziva "svoje" pa je zato Josipović gost u Babinoj Gredi gdje je SDP na vlasti. Na mene je ostavio prilično blijed dojam, otprilike onako kako ga većina hrvatskih državljana doživljava – u Slavoniji se za takve kaže "nit‘ smrdi, nit‘ miriši".
Kolinda Grabar Kitarović, mlađa od mene 13 godina, dolazila je u Vinkovce i kada je bila tek kandidat za predsjedničku dužnost. Naime, uoči Jeseni, tadašnji dugovječni gradonačelnik najavio je kako neće, zbog kampanje, pozvati predsjednika Josipovića na svečanost otvaranja Vinkovačkih jeseni iako je uvijek predsjednik glavni pokrovitelj, pa je i Franjo Tuđman bio jednom ili dva puta, a za Mesića se ne sjećam osim možda kada je u najistočnijoj županiji na vlasti bila lijeva koalicija. No novinari su se jako iznenadili kada se uoči otvaranja pojavila kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović, izrekla kritike na tadašnjeg premijera, današnjeg predsjednika Milanovića vezano uz imigrantsku krizu te na kraju obećala "dolazim nagodinu, ali kao predsjednica". I tako je i bilo... Njezin dolazak nije omela predizborna kampanja, a za Josipovića je to bila prepreka.
Zorana Milanovića tek ćemo biti u prilici iskušati, u sljedećih pet godina, i neka nam On, ako želi, pomogne...