Datum objave: 6. rujna, 2019.
Iskreno sam se obradovao kada sam nedavno čuo da vinkovačko Gradsko kazalište “Joza Ivakić” počinje rad na novoj kazališnoj premijeri negdje krajem godine, a tema je zaintrigirala svakog Vinkovčanina. Naime, prema tekstu i dramatizaciji osječke književnice Ivane Šojat, vinkovačko će kazalište, pod redateljskom palicom Jasmina Novljakovića, uprizoriti priču o vinkovačkoj željezničkoj stanici ili štajgi, kako ju nazivaju naraštaji Vinkovčana. Baš me zanima kako će to izgledati jer i sam nešto znam o tom dijelu povijesti Vinkovaca, pače, aktivno sam ‘70-ih i ‘80-ih sudjelovao u stvaranju tog segmenta vinkovačke povijesti. Koliko sam uspio razabrati iz novinskih natpisa, autorica prikazuje povijest vinkovačke štajge (takav će i biti naslov ove predstave, “Štajga”, što odmah Vinkovčane asocira na vrijeme provedeno na njoj, bilo kao putnika ili kasnovečernjeg posjetitelja čekaonice i restorana koji je radio non-stop osim između 5 i 6 u jutro, kada bi čistačice čistile restoranski prostor) kroz priču triju generacija radnika na željezničkom kolodvoru.
Dnevno 360 vlakova
Znam da ću biti razočaran predstavom jer autorica, čiji je djed nekada radio na vinkovačkom kolodvoru, prikazat će obiteljsku sagu djeda, sina i unuka, željezničkih radnika, a kroz priču o njima, vidjet ćemo i priču o kolodvoru. Dakle, biti će to daleko od onoga čemu sam osobno svjedočio na štajgi u tople ljetne noći ili hladne, maglovite večeri kao u onom Krležinu opisu povratka Filipa Latinovicza na memljivu stanicu poput vinkovačke. Osim toga, u “Štajgi” je naglasak, ako sam dobro shvatio, na staroj kolodvorskoj zgradi stotinjak metara istočno od današnje, koja je ‘60-ih kada je sagrađena nova, srušena.Vinkovački kolodvor iz tih ‘70-ih i ‘80-ih kakvog ga pamtim bio je jedan od najvećih europskih željezničkih čvorišta, tako su nam barem govorili, kojim je svake četiri minute prolazila željeznička kompozicija, dnevno i do 360 vlakova. U to vrijeme, kada si putovao u Zagreb ili iz Zagreba, nisi morao gledati u vozni red kada imaš vlak već bi jednostavno došao na kolodvor i dok bi popio jednu hladnu pivu, evo tvog vlaka jer svaki je vlak stajao u Vinkovcima. No danas njime prolazi dnevno 90-ak putničkih i 30-ak teretnih vlakova različitih operatera.Željeznica i Vinkovci javno se vole već 140 godina, otkad su nam Mađari krajem 19. stoljeća izgradili prvu prugu i kolodvorsku zgradu. Za Vinkovce su znali milijuni Turaka, Bugara, Srba, Makedonaca i Grka koji su radili vani i za blagdane bi putovali kući s velikom prtljagom ili se vraćali na posao jer je njihov vlak, bio on Orijent ili Simplon expres, ili kakav brzi za Thesaaloniki i Ankaru, sigurno zastao na desetak minuta u gradu čije su ime dobro upamtili iako nisu imali pojma kako izgledaju njegove ulice. Sjećam se putnika koji su dolazili iz Njemačke i uz njihove je stolove uvijek bilo puno torbi i paketa jer bi nosili poklone svojima, a našlo se i nešto alata i materijala za gradnju kuće u rodnom selu, pa su, čekajući lokalni vlak za Brčko, bili sretni ako bi netko s njima zapodjenuo razgovor i skratio im vrijeme do jutra. Oni uspješniji platili bi “divljem” taksistu, često onom umirovljenom milicajcu kojemu legalni taksisti nisu smjeli prigovoriti, a kamoli ga namlatiti, 100 maraka da ih odveze pred kuću u selo kraj Brčkog.
Automat za vaganje
Današnji kolodvor, sagrađen 1965. i nalik na kolodvor Mestre u Veneciji, uvijek je, i danju i noću, bio pun putnika na dolasku ili odlasku i uvijek je bilo nečega zanimljivoga. Svaki večernji izlazak završavao je odlaskom na štajgu (neki su joj tepali “štajgili”!). Sjećam se i starog kolodvora, stotinjak metara istočnije, pred kojim su stajali fijakeri i jedini taksi, Fiat svjetlozelene boje, kojim je u livreji i visokim čizmama upravljao Miloš, a auto je parkirao u garaži dvije kuće od mene na današnjem Runjaninovim trgu. U sjećanju mi je i hol starog kolodvora popločen sjajnim zelenim pločicama i automat za vaganje koji je servisirao tatin prijatelj pa me jednom poveo sa sobom i tada sam bio jako važan kada sam mu dodao kartice kojima je punio automat.
Baš me zanima kako će ispasti uprizorena “Štajga” i hoće li se razlikovati od moje štajge...