Datum objave: 19. srpnja, 2019.
Prije 50 godina, sjećam se dobro, bio je 20. srpnja 1969., svemirska misija Apollo 11 dovela je prve ljude na naš najbliži planet, ali do tada, kao i oni najudaljeniji, prilično nepoznat i nekako samotan - gdje god se okreneš, nigdje nikoga...
Afrika, a ne Mjesec
Sjedeće tri godine još pet misija programa Apollo sletjelo je na Mjesec tako da je na tom susjedu tih godina bila prilična gužva. Od tog 20. srpnja, a posebice 21. srpnja, kada je uz kolegu astronauta Edwina Aldrina bio prvi čovjek čija je noga kročila na Mjesečevo tlo, prezime Armstrong postalo je megapopularno i, uz trubača Louisa, ime Niela svatko je na svijetu znao jer je prvi čovjek koji je prošetao Mjesečevom prašnjavom površinom i izgovorio one čuvene riječi: “Ovo je mali korak za mene, ali divivski za čovječanstvo”. Bio sam u najboljim formativnim godinama kada se to zbivalo i sjećam se kada su me roditelji probudili u neko gluho doba noći da na televiziji vidim nešto nesvakidašnje. I stvarno, kada sam onako bunovan i tko za iz kakvih snova probuđen pogledao ekran, tada je još bio crno-bijeli, a ono neka abnormalno velika spodoba skakuće u nekakvom polumraku oponašajući, valjda se šaleći, klokana. Sjećam se da je komentator (a sad jel’ bio Kotnik ili Jugin!?) rekao da ako bi astronaut slučajno, dok tako skakuće i postavlja američku zastavu, pao na leđa, našao bi se u velikoj opasnosti jer se ne bi lako mogao osoviti na noge bez pomoći kolege, ali bi se i on tada našao u opasnosti. Sljedeće vrijeme sam samo gledao neće li slučajno pasti na leđa kao neki veliki kukac i bespomoćno mlatarati nogama i rukama stotine tisuća kilometara daleko od kuće...Moja pokojna baka Magdalena, Magda ili Lenka, odmah je te noći rekla da to nije istina i da su Amerikanci sve to snimili negdje u Africi. Tada nisam imao pojma da u svijetu postoji čitav pokret koji će prerasti u prilično glasnu skupinu koja će sve ove godine negirati čovjekov izlet na Mjesec, a među njima su i neki, konzervativni, američki političari. Navodno je sada na milijune onih koji rezoniraju kao moja baka Magdalena prije 50 godina. Danas čak 60 posto Rusa ne vjeruje da su Amerikanci bili na Mjesecu, ali njihova skepsa je malo drugačije motivirana od skepse bake Magde.
Radio “navigator”
I dok su Amerikanci prije 50 godina stupili na Mjesec, prije točno 28 godina, 19. srpnja 1991., prve su mine ispaljene na Vinkovce, prvo iz predgrađa Mirkovaca, a potom i iz vojarne, i Vinkovci su bili prvi grad na koji su pale granate jer do tada se samo pucalo kalašnjikovima. Bio je, kao i ove godine, petak kada su se oko 8 sati začule prve detonacije na tržnici, a poslije u dvorištu Brodske imovne općne neposredno uz Poštu i poštanski toranj, koji su Mirkovčani vidjeli golim okom sa svojih položaja. Nakon što su u programu lokalne radiopostaje čuli gdje su pale granate, pomaknuli su nišanske sprave 100 metara naprijed i malo udesno pa su oko podneva počele padati granate na parkiralište tadašnje zgrade općine i policijske uprave, što im je, mislim, bio i cilj od 8 ujutro. Tada su bile svakodnevne pressice u podne u maloj županijskoj vjećnici pa sam se i tada uputio na dnevni brifing i u Glagoljaškoj su me zatekle granate pa sam uletio u neki haustor i tako nekoliko puta do općinske zgrade.Od pressice nije bilo ništa pa su nas odveli u susjedno atomsko sklonište gdje je bio Centar za obavješćivanje, a gdje su se slijevale sve informacije o zbivanjima na istoku Slavonije, i tu smo skoro svake večeri dolazili po svježe vijesti. Nakon sat-dva situacija se smirila, izašli smo van i vidjeli puno uništenih automobila, a na cesti u Glagoljaškoj puno granja “ošišanih” granatama. Bio je to prizor kakav ćemo, ponekad i puno gori, sljedećih mjeseci viđati svakodnevno.Idućih nekoliko dana bit će jako zanimljivo u našem gradu i okolici jer 21. srpnja došao je Franjo Tuđman i posjetio položaje kod Nuštra, a naši su obasipali minama srpske položaje na Bosutu, južno od Mirkovaca, kako bi im odvratili pozornost od mjesta Tuđmanova posjeta. Tada sam shvatio što je u ratu strategija i taktika...