Egipat doista zaslužuje još jednu priču! Iako sam se prekjučer vratio iz zemlje piramida i golubova, mislim da će mi nesvakidašnje pustolovine još dugo ostati u živom sjećanju. Putovanja pokatkad znaju biti turbulentna, a posebice ako se događaju velika kašnjenja javnog prijevoza ili razne vrste vremenskih nepogoda.



Za one koji planiraju posjetiti tu zanimljivu zemlju, odlučio sam podijeliti još nekoliko svaštarijskih savjeta, a kako bi bili spremni na sve moguće i nemoguće. Na početku je uvijek važno shvatiti da kada podignete kofer i krenete na putovanje - započinjete glumiti u životnom filmu u kojemu će vam se uglavnom događati lijepe scene, ali pokatkad se tu može pojaviti i koja ružna. Ali, kakav bi to film bio kada ne bi bilo uspona i padova, lijepih i manje lijepih kadrova, a može se dogoditi i ljubav. Kada se odlučiti na putovanje vlakom u Egiptu, svakako kupite kartu prvog razreda jer je neznatno skuplja od one drugih razreda jer imaju nekoliko kategorija. Čak je zakonom zabranjeno, pročitao sam negdje na internetu, da stranci kupuju karte i voze se najgorim razredom (rekli bismo trećim!) u kojemu putnici čak i stoje. U mojem slučaju brzi vlak (ali ne najbrži) kojim sam iz Aleksandrije trebao putovati u Kairo trebao je krenuti u jutarnjih 11.43. Kako sam kavu s društvom pio duže nego obično, logično da sam na aleksandrijski željeznički kolodvor stigao u 11.40, pa nisam stigao kupiti kartu za vlak. To nije bio nikakav problem. Već u početku vlak je kasnio desetak minuta, a umjesto propisanih 70 egipatskih funti (23 kune) za prvi razred, platio sam i kaznu od 30 funti, ali tu mislim da su me "oženili" (pa neka im bude za lijekove!). Sve je to prilično jeftino, ali problem se stvorio kada sam doznao da u Kairo i na Željezničku stanicu Ramzes neću stići u 14.30 (kako je planirano) - već u 16.30, što je bilo prilično "knap" jer mi je domaći let kompanijom Air Cairo bio zakazan za 19 sati. Onaj tko nije bio u Kairu, ne zna što znači kaotičan promet u to doba dana. Naravno da nisam uspio naručiti Uber jer su mi svi živi otkazivali vožnje unatoč visokoj cijeni prijevoza (140 EGP), već sam tražio dobri stari taksi kako bih dogovorio cijenu. Taksija ni za lijek! Mnoštvo autobusa, gužve, sinteza mirisa kebaba, vanilije i znoja. Pravi karneval! A onda božica Fortuna šalje svojeg izaslanika. Nudi mi neki čovjek prijevoz do aerodroma za 200 EGP?! Kažem, imam 140 u gotovini, bankomat je daleko. Vrijeme curi, on razmišlja pa me pita: A dolari, euri? Kažem, potrošio (glumeći glavnu ulogu u filmu uz puštanje jedne suze). Hm, prihvaća ponudu i krećemo nekom starom krntijom! I sretno sam stigao do aerodroma i čekirao se na let kao posljednji putnik s jednim komadom prtljage. A onda je uslijedio novi šok. Umjesto u 19 let je sada već odgođen za 21 sat, što mi daje malu vjerojatnost da ću stići na Wizzairov let za Rim iz Sharm el-Sheikha koji bi se trebao dogoditi u 22.50. Kako sam imao čekiranu prtljagu, znači da bar dvadesetak minuta trebam čekati kofer pa se tek onda pješice (desetak minuta) uputiti do međunarodnog terminala. Šok i nevjerica u zraku, gotovo pola aviona putnika vreba isti let, ali im je prtljaga čekirana izravno prema Rimu pa su u vremenskoj prednosti.



Nakon što je u Sharmu moj kofer stigao posljednji (valjda je pregledavan), potrčao sam prema drugom terminalu kako bih uhvatio let za Rim, iako je vrijeme bilo više nego kritično. Usputno sam sreo Ruskinju Galjinu koja je na kolicima gurala tri kofera i imala isti problem kao i ja. Na opće čuđenje, dočekao nas je pun aerodrom putnika koji su čekali isti let, a egipatski carinici su po običaju radili sporo jer ih nitko ne može toliko malo platiti koliko malo mogu raditi! Kada smo prošli carinske peripetije, svi smo bili u avionu, a poletio je sat kasnije od planiranog. Galjinu sam opet sreo u zrakoplovu, plakala je jer su joj carinici uzeli nargilu koju je kupila za prijatelja u Crnoj Gori, kamo je putovala. Pila je pivo da se opusti, a ni druga alkoholna pića u minijaturnim bočicama nisu joj bila strana.

Na kraju balade, samo je sreća pomogla da ipak uspijem stići na svoj let za Rim i dalje prema Zagrebu. I u ovakvim trenutcima pokore samo treba ostati pribran. Ovo nije prvi put da sam imao turbulencije na putovanjima, nije mi vjetar njihao zrakoplov, ali su sekunde odlučivale o nastavku putovanja. Ako se pitate što bi se dogodilo da nisam uspio uhvatiti let za Rim, evo odgovora. Prva opcija je putno osiguranje koje imam za ovakve slučajeve, a druga je opcija traženje odštete od Air Caira jer su glavni krivci. Kada dođu teške boje, nema paničarenja. Naručio bih taksi, bukirao hotel s bazenom i kupio novu kartu. Novac bih potraživao od osiguranja i Air Caira. I uz malo muke - dobio bih ga!