Kondukter je zviždukom ispratio grafitima unakaženi vlak! Napuštam Plovdiv, nekadašnji glavni grad Gornje Tracije, grad koji leži na sedam brežuljaka, a sada mjesto u kojemu je prezent duboko u perfektu. Zapravo, danas ima samo šest brežuljaka, ali sedam zvuči moćnije.

Ne mogu reći da sam se nešto pretjerano oduševio, ali najljepši dojam ostavili su mi ljudi koji su mi se učinili puno ljubaznijim od onih u Sofiji. Bugarsku sam obišao uzduž i poprijeko i stvarno me redovito podsjeti na socijalističko razdoblje nekih zemalja istočne Europe. U Plovdivu kao da je vrijeme stalo 1988. Gradom se vuku neuredni autobusi bez voznog reda (karta je jedan lev ili 3,80 kuna i svaki autobus ima svoju kondukterku), starice ulicama nose vrećice s dvije rajčice i dvije role toaletnog papira, u restoranima nema pola onoga što je navedeno u jelovniku, a šarolikost modnih kombinacija na ulici graniči sa shizofrenijom. Alkohol je relativno jeftin i lako dostupan, puši se svagdje unatoč zabrani (uglavnom jeftin duhan i najgora krdža od cigarčina), a ulične trgovinice i milijun ljekarni podsjećaju na neke azijske zemlje. Da ne pomislite da sam danas ustao na lijevu nogu, svakako ću nabrojiti i što me je fasciniralo. Fasciniralo me je to što je Bugarska u Europskoj uniji, ali to je svršena stvar. S Hrvatskom se nikada ne može usporediti, osim možda po politici u kojoj su mito i korupcija svakodnevna pojava.

Zašto izabrah Plovdiv? Dolaskom Ryanaira u Zagreb, Bugarska je postala lako dostupna (150 kuna za povratnu kartu), a taj je grad prije nekoliko godina proglašen gradom kulture i jedan je od najstarijih europskih gradova koji su podignuli Tračani, sigurno ih se sjećate sa sati povijesti. U antici su njime upravljali Grci i Rimljani, a tijekom srednjeg vijeka padao je iz ruke u ruku između Bizanta i Bugarske. U 14. stoljeću potpao je pod Otomansko Carstvo, a od 1878. bio je sjedište Istočne Rumelije da bi 1885. postao grad Kneževine Bugarske. Sve je to ostavilo traga, a svi su ti narodi dali obol sadašnjem gradu. Tako ujutro i predvečer iz džamije čujete hodžu, a iz više desetaka pravoslavnih crkava - pjev popova. Nisam arheolog, ali znam da bi se svaki ovdje razveselio jer je to grad s puno antičkih objekata i iskopina poput rimskog odeona, stadiona, amfiteatra… i sve to izgleda sjajno, ali kada sam želio posjetiti amfiteatar, bio je zatvoren zbog pripreme za održavanje koncerta. Sjajne sam kadrove uspio snimiti kroz zaključana vrata. Nešto dalje u živopisnoj ulici Kapana, srcu širokoga grada, neki je djevojčurak u nekakvoj prodavaonici sokova i sladoleda naručivao - zrno kuhanog kukuruza u čašici s pikantnim preljevom te s parmezanom na vrhu. Zanimljiva kombinacija, ali preskočio sam je i naručio banicu - tanko lisnato tijesto sa sirom koje podsjeća na burek. Nakon obilne večere s roštilja nisam propustio njihovu najbolju rakiju od grožđa - Slivensku perlu, koja mi je razgalila dušu.



Moj hotel Imperial Plovdiv, član Radisson Individuals hotela, ima bogatu “biblioteku viskija”. Baš se tako zove pa nisam propustio degustirati neka starija i egzotičnija izdanja knjiga koje mi je s velikom načitanošću predstavio momak starog bugarskog imena Ivaylo. Kada sam se umorio, vrijeme sam kratio u džakuziju i u sauni. I to me fasciniralo jer Radisson hoteli i nisu tako česti u Europi, pa mi je dašak luksuza nakon ulične prašine u kosi - dobro došao. Inače, volim sve vrste biblioteka, od onih na kotačima pa do statičnih, da ne bude zabune. Tri su dana u Plovdivu brzo prošla i već jurim u domaju. Kao pravi putnik, a vođen mišlju da moj vlak nema vagon-restoran, ponio sam hrane i voća kao teta Julka kada ide na medicinski pregled u Zagreb. Tako to rade Slavonci, malo slaninice, a nekad davno svinjske masti na bijelom domaćem kruhu (pričala mi baka), bocu vode i bočicu šljivovice - pa da vidiš veselja.

A putovanje je uvijek veselje! A Plovdivu kažem zbogom jer svakog gosta – tri dana dosta.