Vlakovi su jedan poseban svijet. Zrakoplovi imaju svoje prednosti, ali željeznica mi je često bila prvi izbor na putovanjima Rusijom, Mongolijom ili Vijetnamom. Ako se radi o dalekim destinacijama, kupe više klase Transsibirske željeznice zna biti pravi bombončić, a zurenje u nepregledne krajolike savršena joga za mozak i dušu.

Naravno, ako se želite družiti, tada ćete kupiti kartu trećeg razreda, ali nećete kao u Indiji putovati na krovu vlaka, već ćete imati susjede s kojima ćete tih nekoliko dana života dijeliti i mršavo pečeno pile i češnjak i kobasicu i votku. Za razliku od Ruskih željeznica (RŽD), koje imaju i luksuzne kupee za jednu ili dvije osobe u vlaku od Moskve preko Berlina do Pariza, vrhunac ponude Hrvatskih željeznica (HŽ) je prvi razred u njihovim IC vlakovima od Zagreba do Splita ili možda do Osijeka. Mislim da nema Slavonca koji nije putovao čuvenom Podravkom, vlakom o kojemu je pisala i naša spisateljica Julijana Matanović koja je djetinjstvo provela u Đurđenovcu i koji je u njezino vrijeme školovanja možda još i izgledao koliko-toliko više klase. Stalni remonti na dionicama pruge Osijek – Koprivnica – Zagreb učinili su da taj nekada kultni vlak preraste u degradiranu povorku vagona s nekoliko kupea prvog razreda ili, u goroj varijanti, nekoliko sjedišta prvog razreda u vagonu u kojemu su ostala sjedišta – drugi razred! Ali, bolje išta nego ništa. Ipak je to mala oaza udobnosti kojoj puno toga nedostaje do luksuza. Kako je vlak jedino prijevozno sredstvo koje dobar dio Slavonije povezuje s hrvatskom metropolom (autobusni redovi vožnje nisu za 21. stoljeće i ne mogu ih razumjeti), redovito kupujem kartu prvog razreda kako bih u miru mogao uživati čitajući ili surfajući internetom u pokatkad produljenoj vožnji uz zajamčeno kašnjenje. Nedostaje mi jutarnja kava u vagon-restoranu, čitanje novina koje sam ranije kupio na kiosku u Đurđenovcu i grickanje pereca, također kupljenog u pekari u istoimenom gradiću. Tako je nekada bilo, bar da se ponovi!U današnje vrijeme i ruku na srce, u prvom razredu sam uglavnom kao Pale sam na svijetu - što donosi mir, ali često se tu nađu slučajni putnici koji misle da je cijeli vlak jedan razred – i to drugi! Prvi razred Hrvatskih željeznica prepoznajete po plavoj boji nešto udobnijih sjedišta, a drugi razred nije teško prepoznati. Ono što mi posebno smeta je to što mi se nekad čini da jedini od putnika koji u njemu sjede platim kartu prvog razreda koja je inače 50 posto skuplja od karte drugog razreda. Nisam sitna duša, ali na nedavnom putovanju iz Zagreba prema Slavoniji uočio sam da se gotovo svi putnici s radničkim mjesečnim kartama drugog razreda na relacijama Zagreb - Koprivnica, nesmetano i bez problema voze u kupeu za koji ja platim skuplju kartu, a oni se švercaju par excellence uz blagoslov konduktera koji uglavnom ne reagiraju. Pokušavam zamisliti što bi se dogodilo kada bi se u avionu s kartom ekonomske klase pravio lud i jednostavno sjeo u onu poslovnu. Vjerojatno bi me pilot, kopilot i kolonija stjuardesa katapultirali s visina i bez padobrana!Vagoni prvog razreda susjednih država još su gori! Nedavno sam imao prilike putovati prvim razredom Slovenskih željeznica (SŽ) u kojemu nije radilo grijanje, a nasloni za glavu bili su prljavi i puni dlaka. O "Železnicama Srbije" (ŽS) danas neću jer su u nekom razdoblju tranzicije kada su i prekrasni beogradski željeznički kolodvor u kojemu je stajao i čuveni Orient Express iz srca grada premjestili na periferiju?! Riječi hvale baš ne mogu uputiti ni Željeznicama Mađarske (MAV). Njihov je prvi razred udoban i čist, ali također nemaju restoran na tračnicama od npr. Pečuha do Budimpešte, već ugostiteljsku uslugu nude u vlakovima prema Austriji, Njemačkoj ili Poljskoj. Često se sjetim njihova noćnog vlaka Budimpešta – Berlin koji je fantastično povezivao ta dva velika grada, a putnicima se nudio napitak, papuče, pribor za higijenu… Zapravo, nekada je vozio i vlak Beograd – Venecija pa sam s polaskom iz Zagreba u spavaćim kolima također dobio prilično bogat poklon kako bi mi putovanje do stanice Venezia Santa Lucia bilo što ugodnije.U ovo doba koronovirusa prilično je teško govoriti o putovanjima s malo luksuznijim karakterom, pa nam preostaje jedino gledati odlične dokumentarce na televiziji. I planirati. Za vlakoljupce ovo je odlično vrijeme planiranja nekih ekskurzija. Nedavno mi je prijatelj rekao da kada završio ovo opsadno stanje u svijetu - planira obilazak Europe uz kartu Interrail. Riječ je o željezničkoj karti koja omogućuje putovanje 22 dana u jednom mjesecu ili slično, a daje pravo i na brojne popuste na ulaznice u muzeje i ponudu smještaja. Postoji nekoliko kategorija kupnje za mlađe i starije, pa ako želite jeftino putovati, razmislite i o toj mogućnosti. Ovo vrijeme treba iskoristiti za inspirativne ideje i maštanja. Kada sve opet postane kao nekad, lakše će se disati, a jutarnjom Podravkom dok bude jurila slavonskom prugom – možda će se opet širiti miris fine jutarnje kavice!