Ti si lud! Opasno je lutati favelama pa novac i mobitel ostavi u hotelu! - netko me nebitan i američkim filmovima nafilovan upozorio da se kockam sa životom kada sam dan prije pakiranja najvećeg kofera izlanuo da mi je potvrđen let za Brazil. Nisam povjerovao, jer sam iščitao ohoho literature prije konačne odluke da se u ovo ludo doba uputim u Južnu Ameriku.

Principijelno, nemam problema s nepoznatim zemljama, iako sam prvi put na tlo Brazila kročio prošle godine, kada sam hodočasnički obilazio slapove Iguazu pritom posjetivši i Argentinu i Paragvaj. Sama riječ Brazil izmamila mi je osmijeh na lice jer sam znao da dolazim u toplu zemlju veselih i simpatičnih ljudi, čarobne prirode, magičnih plaža i pristojnih cijena!


A taj osmijeh na licu je tako suprotan trenutačno turobnoj Europi, epidemiološki paloj na koljena, koja ponovo preispituje živote svojih građana uvodeći nove restrikcije koje donose najstrašnije scenarije. Ali od Europe sam daleko. Srećom! Već me pri ulazu u Božji grad Rio de Janeiro pogledom blagoslovio divovski kip Krista Otkupitelja (Cristo Redentor) – novo svjetsko čudo od 2007. i veliki turistički mamac. Brazilska valuta real slabija je nego prije, pa ulaznica "prevedeno" u naše kune stoji šezdesetak kuna. Obično su dugi redovi prije blagajni, ali je kriza učinila svoje, pa sam brzo došao na red. Autobusima vas odvezu do više od 30 metara visokog kipa na brdu Corcovado, teškog 700 tona i koji je niknuo u nacionalnom parku Tijuca na kojem su se nekada uzgajali kava i šećer. Platforma ispred Isusa puna je raznih vrsta grešnika i vjernika koji šire ruke, fotografiraju se, ljube i miluju. Za sve ima mjesta na kugli zemaljskoj, pa nije rijetkost u Riju, besanom gradu velikog karnevala, da na ulici vidite istospolne parove kako se drže za ruke, vesele, slave život i slobodu te promoviraju toleranciju. Podno kipa se održavaju i obredi krštenja djece i vjenčanja, a pogled na Rio, ocean i šumu - doista oduzima dah! Do brda se inače može vlakom, ali je trenutačno u kvaru zbog nedavnog iskakanja vagona, pa sam se (sigurnije je!) nekoliko kilometara do ulaza odvezao Uberom, koji je ovdje izuzetno jeftin, pa recimo vožnju od dvadesetak kilometara platite dvadesetak kuna. Cijene su inače slične hrvatskim, možda nešto niže u hotelima, ali tu negdje.
Već nakon trosatnog boravka na Corcovadu, cilj mi je bila pitoreskna Santa Teresa, šarmantna četvrt s elegantnim starim palačama, koktel-barovima i muzejima. Odmah sam uskočio u simbol četvrti, prastari i žuti škripavi tramvaj kojim sam se za dvadeset kuna provozao uzduž i poprijeko te prilikom oštrog kočenja na neobilježenom zavoju upoznao dvije oskudno odjevene brazilske profesorice (ne, nisu bile u kutama, ako me pitate) koje su mi na nestabilnom i upitnom engleskom pokušale nešto reći, do sada nisam shvatio što i nema nade da hoću, ali bitno da smo komunicirali! Kad smo već kod jezika, Brazilci govore brazilskim portugalskim koji se od službenog portugalskog razlikuje jednostavnijim formama i naglaskom, obično ne govore engleski, a mnogi od njih znaju španjolski.

Moj prvi brazilski hotel bio je odmah u blizini favela, država u državi i siromašnih četvrti nastambi sklepanih od različitog materijala. Svakih nekoliko minuta mojom su ulicom projurila policijska vozila pod rotirkama, a kroz prozor su virile duge cijevi, što je brazilska svakodnevica. Kada sam pitao taksista zar im ne smetaju toliki policajci, kazao mi je da su sretni kada ih je što više, jer tada nema nikakvih problema. I doista, siromašni Brazilci u favelama žive na samo sebi svojstven način, iako ne sumnjam da nema kriminala, lopovluka, krađa i ubojstava, ali sve se to drži pod višegodišnjim strogim nadzorom. Strancima se uglavnom preporučuje da ih izbjegavaju, ali ja se osjećam savršeno sigurno jer noću imam pametnijeg posla od traženja zla!

Osim prekrasnih plaža, posebno Ipaneme i Copacabane, kojima hodaju ‘komadi‘ u minijaturnim bikinijima (ta, i Osijek ima Kopiku), mora se žičarom doći na Šećernu glavu (uz ulaznicu od 120 kuna), strmo brdo s kojeg puca pogled na zaljev Guanabara i Atlantik... To se nikako ne smije propustiti! I još bih pisao, ali vaš gringo mora na kavu jer je baš svanulo. I "muito obrigado", jer opet niste propustili Putničke svaštarije.