Šareni me i narodom krcati autobus broj 30 poput vreće međimurskog krumpira prevozio iz glavne paragvajske zračne luke u središte glavnog grada Asunciona. Sva su vrata i prozori bili širom otvoreni, zanimljiv je taj prirodni klima-uređaj, koji se na plus 40 pokazao izuzetno efikasnim.

Nešto manje od jednog sata znojne vožnje i u sendvič-klinču s dvije osebujne Paragvajke u najboljim godinama, prijevoz za tri kune nije bio loša opcija, a taksisti su me htjeli oženiti za dvadesetak dolara!? Konačno sam stigao u jednu od najsiromašnijih država Latinske Amerike, iako su posljednjih desetak godina izuzetno napredovali. A kada stignem u drugu vremensku zonu, posebice nakon nekoliko letova, najbolji recept je – san. Jedva sam dočekao meki hotelski madrac i nakon deset sati probudio se spreman za uživanje u zemlji kojoj je početkom devedesetih i bog rekao laku noć!Paragvaj se smjestio između Brazila, Argentine i Bolivije i uz potonju je jedina država Južne Amerike koja nema izlaz na more, a imao je! Korupcija, kriminal i siromaštvo i dalje vladaju, teško je to iskorijeniti. Prosjaka i beskućnika ima svagdje, baš kao i u Ekvadoru ili Kolumbiji, a Asuncion po tome uopće ne odskače. Građevine u kolonijalnom stilu pravi su dragulj, a pravilan raspored ulica u staroj gradskoj jezgri i prekrasna katedrala Našoj Gospi od Asunciona daju posebnu draž. A tek parkovi... Pa onda Museo del Barro, Panteón de los Héroes, Kuća neovisnosti, Predsjednička palača de los López i zalazak sunca na promenadi uz rijeku - La Costanera. Puls grada osjetio sam na tržnici Mercado Cuatro, a maštao o novim putovanjima u Muzeju željeznice. Željeznički kolodvor u Asuncionu sada je muzej jer je Paragvaj 2006. otpisao željeznicu. Jedini redoviti vlak koji sada prometuje onaj je na relaciji Encarnacion – Posadas (Argentina), a postoji i turistički tjedni vlak – parnjača, koji vozi od Botaničkog vrta Asunciona do gradića Areguá. Sve čari mnogih gradova možete doznati i vidjeti iz prve ruke ako se na internetu prijavite za besplatnu turu gradom na engleskom. Gotovo se svakodnevno organiziraju baš u cijelom svijetu, pa i u Asuncionu. Naš je vodič bio student Victor, koji odlično poznaje grad i njegovu prošlost. Iako se takve ture nazivaju besplatnima, naravno da one to nisu. Vodiču na kraju date nešto novca, onoliko koliko vam budžet dooušta, naravno. Za petosatno razgledanje dao sam mu deset dolara, koliko obično dajem u takvim prilikama. Ipak, odveo nas je i u Muzej sjećanja na diktatorski režim, koji su Paragvajci trpjeli za vladavine generala Alfreda Stroessnera (1954. - 1989.). U zgradi su bili mučeni i zlostavljani brojni protivnici političkog režima uz potporu SAD-a, a i sadašnjoj vlasti ta crna mrlja nije mila, pa se muzej financira donacijama posjetitelja i iz stranih fondacija.Ujutro me probudio fantomski miris roštilja. Ne znam kako se taj slatki dim dovukao do moje hotelske sobe, ali bio je to nekakav božji znak i očita sudbina. Ne krijem da sam gurman i gastronaut, a i hedonizam mi je drag. Ne pamtim da sam igdje tako ukusno i jeftino jeo. Za tridesetak kuna možete jesti koliko želite i što želite, od svinjskog rebarca do sočnog pikantnog pilećeg pečenja tek skinutog sa žara. Ne treba zaboraviti ni lokalne specijalitete, uglavnom na bazi povrća, koje sam kušao reda radi. Svidjela mi se sopa paraguaya, vrsta kukuruzne tortilje. Nakon što sam omastio brk, život sam zasladio cañom, alkoholnim pićem sličnim rumu koje se pravi od šećerne trske, a izbjegao sam pivo, koje je ipak najpopularnije piće. Za razliku od domaćih, strane su namirnice puno skuplje, baš kao i markirana odjeća. Ali neću puno o cijenama, kao Goran Milić u svojem najnovijem serijalu o Kubi!Kroz Asuncion teče rijeka Paragvaj, koja je ujedno i granica s Argentinom. Već nekoliko kilometara od centra grada u Argentinu se može i brodom, iako on više sliči povećem čamcu! Službeni su granični prijelazi s obje strane rijeke, a nositeljima hrvatskih putovnica nije potrebna viza ni za Paragvaj ni za Brazil i Argentinu. Amerikanci, na primjer, za ulazak u Paragvaj plaćaju 160 dolara. Kad smo već kod novca, paragvajska valuta je gvarani i za sto kuna dobije ih se 100.000. Zbog puno nula na novčanicama iste veličine strance često pokušavaju prevariti – pa i u poznatim trgovinama. I mene su nekoliko puta pokušali zavaljati, ali bez uspjeha. To je ljudska crta, ako prođe - prođe. Osim tog detalja, Paragvajci su iznimno drag narod koji obožava nogomet. Stalno se smiju, veseli su, vrckavi i razgovorljivi. Kad bolje razmislim, nešto poput nas prije sijaset godina! Zemlje Latinske Amerike pomlade čovjeka… O da!