Ovo je samo jedan od primjera kako je važna va naša žetva, kako o njoj puno toga ovisi u žitorodnoj Slavoniji. Barem je njekad bila važna. Srpanj je misec koji je dobio ime po oruđu s kojim se želo u prošlosti, a ne ko danas neblakati, žetva gotova do srpnja. Srp, kosa i brus bili su jedini alati prije pojave kosačica na zaprezi, vršalica i elevatora i na kraju kombajna. Na to vrime prisjećaju tek pojedine značajnije manifestacije. To je lipo da ne zaboravimo kako se njekad radilo, sa veseljem i užitkom, a ne ko danas, ućeraš kombajn i za sat vremena fertig. Nema nakog veselja i naki priprema uoči žetve. To je no što nam fali. Njekad se seljak radovo žetvi, a danas brigu brine. Kud sa žitom, kolka će bit cina i dal će mu platit. Slavonac je krećući rano u žetvu još i mogo promašit molitvu, ali jutarnju rakijicu nikako (muška posla), kazale bi snaše, a šta ćemo kad je lipa, a treba se i bogi pomolit. One prigovaraju, a stalno su nutkale muški svit rakijom i bogatom košarom u kojoj nema čeg ni bilo, kulina, slanine, šunke, kajmaka, čvaraka, paprike, luka, kruva i lepinje iz vanjske peći. Ima i danas košara, al napunite brigama i problemima. Ajmo se mi vrnit na poso, trebalo je prvo zaradit fruštuk. Kosa se svako malo morala oštrit. To se radilo glatkim komadom kamena – belegijom koji se nalazio u nepropusnom vlažnom vodiru koji se nosio za pasom. Vodir se pravio od kravljeg roga, a kupovni od lima. Rič belegija dolazi od turske riči bilegi što znači kameni brus. Kose su se morale okivati što je obično radio seoski kovač koji ih je i izrađivo prije nego li je industrija sve gurnila u stranu. Na žalost, ni kovača više nema, jer kažu i za take zanate će uvest fiskalnu blagajnu. Jesem ti industriju! E koliko je samo trebalo rada za malu količinu zrnja nije teško ni zamislit. Završetak žetve, vršidba i spremanje zrna u ambare bio je uvik povod da se organizira obilan ručak i veselje, a danas prosvjedi. Sve vas lipo pozdravlja vaš bać Iva iz Županje!