U europskom parlamentu, ali i u javnosti, upravo traje žustra polemika zagovornika i protivnika sporazuma TTIP (Transatalntic Trade and Investment Partnership).

Dok jedni naglašavaju prednost usvajanja sporazuma koji bi stvorio jedinstveno i slobodno tržište s dva najveća svjetska gospodarstva (SAD i EU) te dodaju kako bi se usvajanjem sporazuma otvorilo na desetke milijuna novih radnih mjesta, drugi su mnogo oprezniji te tvrde kako je TTIP uvod u eru potpune dominacije velikih korporacija i gašenje malih proizvođača. Paralelno dok traje žustra rasprava u EU parlamentu i u nacionalnim parlamentima, diljem EU, vode se debate pobornika i protivnika sporazuma. Svagdje se dakle vodi živa rasprava, osim u Hrvatskoj. Kod nas su i vlast i oporba zaključili kako TTIP-om možemo samo dobiti. Doduše, imaju i pravo, u kojem bi smjeru naše gospodarstvo trebalo krenuti da bude još gore? Sam premijer u izjavi za medije, osvrćući se na raspravu o TTIP-u u EU parlamentu, naglasio je kako je Hrvatska mala zemlja s već potpuno otvorenim gospodarstvom te kako nam ovakvi sporazumi samo mogu ići u prilog. Ključna poruka je ta sintagma o potpuno otvorenom gospodarstvu. Poenta cijele priče je u funkcioniranju velikih sustava slobodne trgovine poput NAFTA-e (North America Free Trade Agreement) ili EU gospodarstva. Način funkcioniranja ovakvih trgovinskih ugovora i zona slobodne trgovine koje postupno prerastaju u jedinstvene gospodarske cjeline dosta je jednostavan. Postoje oni koji proizvode i koji posjeduju tehnologiju, razvijeni, i oni koji kupuju, a slabije su ekonomski i tehnološki razvijeni. Kada gospodarstvima koja posjeduju tehnološku prednost dodate i snažne državne aparate koji mogu stimulirati izvoz i subvencionirati proizvodnju, onda slabija gospodarstva u takvim okvirima nemaju gotovo nikakve uloge, osim kao tržišta za jeftine industrijske i poljoprivredne proizvode. Problem NAFTA-e i EU, a sutra i TTIP-a, u tome je što sama narav ugovora deklarativno odbacuje administrativne granice s ciljem što brže cirkulacije roba i usluga, ali i dalje zadržava okvir stimulacija za proizvodnju i izvoz. Prevedeno, proizvođač iz Njemačke, SAD-a, Kanade ili Italije i dalje će imati subvencije svojih matičnih država za izvoz roba u treće zemlje, a proizvođaču iz navedenih zemalja teško će se moći suprotstaviti farmer iz Meksika ili Hrvatske. Sporazum je jasno skrojen po mjeri većih i jačih gospodarstva kako bi se dokinule carinske i administrativne barijere u plasmanu roba. Pritom, deklarativno, proizvođač iz Meksika ili Hrvatske zaista ima pristup tržištu SAD-a ili Njemačke, ali, realno, kakve su njegove šanse pokraj pomoći koju proizvođač iz SAD-a ili Njemačke u startu uživa od vlastite države. Sustav tržišta otvorenih granica, bez carinskih ograničenja i kvota uvoza zorno smo na vlastitoj koži osjetili već prvih dana stupanja u EU. Hrvatska se tada počela suočavati s potpunim kolapsom poljoprivredne proizvodnje. Proizvođači mlijeka, voća, povrća i mesa - svi su se oni našli na udaru jeftinije uvezene robe i velikih proizvođača. Tisuće malih proizvođača, diljem Hrvatske, a posebno u Slavoniji, propale su već nakon prve godine potpunog otvaranja granica. Što onda možemo očekivati od TTIP-a? Taj sporazum sigurno neće oživiti tisuće ugašenih malih farmi ili obrta, prije će biti kako će donijeti propast za još nekoliko tisuća onih koji su životarili na granici rentabilnosti.

Svijet bez granica, bez carinskih barijera, bez zapreka i prepreka trgovini djeluje idealno. Bila bi to idealna priča o svijetu napretka kada se iza cijele priče ne bi krio plan multinacionalnih kompanija za još većim i bržim profitom. U cijeloj toj priči na države poput Meksika i Hrvatske ne gleda se kao na područja kojima će sporazumi poput TTIP-a donijeti razvoj, napredak i prosperitet, već se na ovako siromašne države gleda kao na plijen, kao na još jedno tržište za jeftinu robu. Treba li se onda čuditi izjavi hrvatskog premijera, koji naciji poručuje da mi od sporazuma poput TTIP-a možemo samo imati koristi. On sigurno da, ali hrvatskom seljaku, obrtniku i radniku sporazum je još jedna noćna mora, još jedna prepreka da prehrani svoju obitelj i plati račune.

Iako po prirodi nisam zloguki prorok i pesimist, mogao bih se složiti s protivnicima sporazuma, koji tvrde kako će navedeni sporazum biti posljednji čin u pretvaranju Hrvatske u koloniju za izvoz jeftine robe po uzoru na one u Africi i Aziji u 19. stoljeću.