Vrhovni sud Srbije donio je jasnu i neopozivu odluku - rehabilitira se četnički vođa iz Drugog svjetskog rata Draža Mihailović. Odluka Vrhovnog suda Srbije obrazložena je činjenicom kako je Mihailoviću uskraćeno pravo na pravedno i nepristrano suđenje koje je morao imati prema međunarodnim konvencijama.

Međutim, iza formalnog obrazloženja Vrhovnog suda Srbije krije se težnja aktualne vlasti u Srbiji, koja već duže vrijeme pokušava prekrojiti povijesne činjenice i od četnika, suradnika nacista i fašista, napraviti tobožnju antifašističku i oslobodilačku vojsku. Kada bismo se vodili pravnim uzusima, odnosno njihovim nepoštovanjem, pri izricanju kazni za ratne zločine, mnogi nacistički i fašistički zločinci danas bi u Njemačkoj i Italiji bili rehabilitirani. Ipak, nikome ne pada na pamet rehabilitirati nikoga od dokazanih zločinaca iz vremena Drugog svjetskog rata u navedenim zemljama. Kao dokazi zločina, i genocida četnika, kojima je na čelu bio rehabilitirani Mihailović, u vrijeme Drugog svjetskog rata na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine postoje metri i metri dokumentacije, ali i stotine masovnih i pojedinačnih grobnica. Četnička zlodjela u crno su zavila Liku i Dalmaciju, ali i mnoge druge krajeve RH i BiH. Možda su najpoznatija stradavanja Hrvata od četničke ruke ona u Boričevcu, Gatima kod Omiša i selima Vrgorske krajine. Nedavno je Vrhovni sud Srbije pljunuo na sve te i mnoge druge žrtve četnika davši četničkom vođi posthumnu rehabilitaciju. I ne samo četničkom vođi nego i četničkoj ideologiji, koja je u temeljima neraskidivo povezana s velikosrpskom idejom. Protiv odluke o rehabilitaciji Draže Mihailovića u Srbiji su ustali pristaše Jugoslavije i titoizma. Slikovito, na ulicama Beograda sukobila su se dva totalitarizma, pokazavši, na najgori način, kako u današnjoj Srbiji ne postoji treća strana, ona građanska zdravorazumska, koja bi se distancirala i od jedne i od druge zločinačke ideologije.

Iako su hrvatske vlasti, prije svega predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, najoštrije osudile rehabilitaciju zločinca Mihailovića, od pojedinih članova Vlade čuli smo kako je to unutarnje pitanje Srbije, uz tek mlaku osudu rehabilitacije fašizma. Prevedeno, hrvatska Vlada ponaša se po onoj staroj zagorskoj - ne bih se štel mešat! Na direktno novinarsko pitanje potpredsjednici Vlade Vesni Pusić - treba li Hrvatska povući veleposlanika iz Beograda, Pusić rezolutno odgovara - naravno da ne treba! Tim činom Vesna Pusić, a preko nje i hrvatska vlada, de facto je priznala jurisdikciju srbijanskog pravosuđa nad hrvatskim državnim teritorijem i za događaje iz Drugog svjetskog rata. Jer, da kojim slučajem Republika Hrvatska vodi računa o počinjenim zločinima nad svojim stanovništvom, onda bi najblaži, nužni, čin jedne vlade kao odgovor na reakciju srbijanske politike, ne pravosuđa, već politike, kojom se rehabilitira Draža Mihailović, bilo povlačenje veleposlanika na konzultacije. Ovako, nakon Veljka Marića i jednostranog čina srbijanskog pravosuđa kojim se proglasilo nadležnim za procesuiranje događaja iz 90-ih godina prošlog stoljeća na hrvatskom državnom teritoriju, srbijansko pravosuđe sada proširuje jurisdikciju i u povijest. Kada bismo dublje razmatrali srbijansku rehabilitaciju Draže Mihailovića, onda bismo mogli zaključiti kako srbijansko pravosuđe i država žrtve četnika iz Drugog svjetskog rata smatraju nužnima, kolateralnom štetom, nečim što ne može zasjeniti veliku antifašističku ulogu Draže Mihailovića.

Nitko normalan danas ne može pozivati i ne poziva u nove ratove, granice trebaju biti otvorene i trgovina se mora normalno odvijati, ali zar zaista šutke trebamo prijeći preko gaženja po nacionalnom ponosu i boli iz prošlosti? Rehabilitacija nije samo jedna sudska odluka, rehabilitacija četnika i Mihailovića je stanje uma današnje Srbije. Još prije dvadeset godina današnji predsjednik i premijer Srbije sijali su strah i smrt diljem Hrvatske kao dio osvajačkih hordi. Tu činjenicu u svakom trenutku trebamo imati pred očima.

Biti predsjednik ili potpredsjednik hrvatske Vlade ne znači imati obvezu prema međunarodnoj zajednici i nastojati se svidjeti toj istoj zajednici propagirajući “umjerenu” politiku u tzv. regiji, biti predsjednik ili potpredsjednik hrvatske Vlade znači imati obvezu štititi nacionalne interese, pa taman i od te iste međunarodne zajednice.