Velik broj ljudi ne žali za godinama koje odlaze, vjeruju kako one i nisu bile nešto za čim bi trebalo plakati, ali je najveći broj onih koji su u stanju prošlu godinu proglasiti najgorom do sada. Posebno sada, kada se ljudi nalaze pod stalnim pritiskom i neizvjesnošću zbog pandemije koja je poharala svijet, ubila već milijune, i nikako da stane.

Ljudi su i inače skloni u strahu gledati crno na sve oko sebe, pa kada k tome budu neprestano bombardirani zastrašujućim vijestima o svim mogućim potresima, požarima, poplavama te drugim elementarnim katastrofama i tragedijama koje pogađaju čovječanstvo, skloni su godinu koja je na izmaku nazvati apokaliptičnom. I neće baš povjerovati ni poznatom njemačkom književniku Thomasu Mannu, koji reče kako “vrijeme nema nikakve podjele kojima označava svoje prolaženje. Ne postoji iznenadna oluja, ili nebeske trube koje označavaju dolazak novog mjeseca ili nove godine. Čak i kad počne novi vijek, samo mi, smrtnici, to obilježavamo trubama i pucnjima!”. Mnogi od onih koji će 2021. proglasiti najgorom do sada neće niti pomisliti da je Prvi svjetski rat odnio 20, a drugi 60 milijuna ljudskih života, ali strahuju od Trećeg svjetskog rata, ili neke kataklizme koja će jednostavno pomesti ljude s ovog planeta. U suživotu s koronom, ipak okovanih sloboda, čovjek koji živi sadašnjost zaboravlja da su i u ne tako davnoj povijesti čovječanstva pandemije raznih bolesti usmrtile silne milijune ljudi. Bilo je, znači, strašnih i teških godina, najgorih godina.



Što o njima govore događaji, a što znanost i znanstvenici? Koje su to godine mnogo gore od ovih naših, i zašto je čovjek sklon gledati samo ono što ga danas pogađa? Koliko je teško i kroz povijest označiti neku godinu koja bi bila proglašena za najgoru u povijesti čovječanstva, pokazali su i znanstvenici koji su pokušali osvijetliti tu problematiku. Na temelju niza parametara u pravu avanturu dokazivanja kada je čovjeku bilo najgore živjeti, najprije su krenuli znanstvenici s Harvarda. Michael McCormick, povjesničar i arheolog, koji je specijalist za srednji vijek, dokumentirao je tezu da je najgora godina bila 563. Nije bilo tada pandemije ili rata koji bi ugrozili civilizaciju, ali pojavio se zastrašujući pokrivač misteriozne magle golemih dimenzija koji je prekrio cijelu Europu, Bliski istok i Aziju. Nestalo je Sunce, jer ga je magla sakrila, i nastalo je vrijeme mraka koje je potrajalo 18 mjeseci. Strašno su pale temperature, nastale su suše, nije bilo hrane i zavladao je užas gladi. Ekonomski, agrokulturni i svaki drugi oporavak nije bio moguć sve do 640. godine. Nova istraživanja dokazuju kako je misterioznu maglu izazvala erupcija vulkana na Islandu, koja je zasula pepelom veliki dio sjeverne polutke. No, nisu ni svi znanstvenici složni oko najteže ili najgore godine za čovječanstvo. Ima povjesničara koji dokazuju da je najgora bila 1349. godina, kada je Europu poharala kuga, ili “crna smrt”. Najgore je, prema mišljenju nekih, bilo biti živ 1918., kad je Španjolska gripa odnijela gotovo stotinu milijuna ljudi. Neki znanstvenici na prvo mjesto stavljaju 1939., početak Drugog svjetskog rata, najstrašnijeg ljudskog sukoba u povijesti, s brojnim logorima smrti, poput Auschwitza, koji je trajao punih 1689 dana, tijekom kojih je ubijeno više od milijun ljudi, većinom Židova.

Naravno, još je mnogo crnih godina u povijesti čovječanstva, i doista je teško reći koja je najgora, jer ljudi koji danas žive na planetu uglavnom će reći kako je to neka od godina u kojoj oni žive. Znanstvenici objašnjavaju i zašto je tome tako. Najprije, čovjek je po prirodi sebičan, pa gleda samo ono što ga danas pogađa. Drugo, mozak čovjeka daleko strože gleda na sadašnjost i treće - mediji jače utječu na našu percepciju. “Prošlost sudimo prema pozitivnim sjećanjima koje imamo, a sadašnjost prosuđujemo prema svemu što nam je dostupno”, kaže Carey Morewedge, profesor sa Sveučilišta u Bostonu, koji u istraživanju dokazuje da ljudi imaju sklonost negativnije interpretirati današnje događaje i naglašavati da je u prošlosti bilo bolje. Kaže i da je ljudsko pamćenje programirano da radije pamti pozitivna iskustva.



S druge strane, istraživanja američkih psihologa kažu kako se prošlost možda i neće moći nikada promatrati kao sadašnjost. Jer čovjek je svaki dan prava meta svih mogućih vijesti koje neki mahnito prate, a to, zaključuju psiholozi, izaziva stres, strah, tjeskobu, nesanicu, što sve vodi prema crnim slikama svakidašnjice i zaključcima kako nikada nije bilo tako strašno kao što je danas. Tome u prilog ide istraživanje sa Sveučilišta u Pennsylvaniji gdje je dokazana izravna povezanosti između vremena provedenog pred malim ekranima i mogućnosti da će gledatelj percipirati svijet opasnijim i strašnijim mjestom. Fenomen je nazvan sindromom zlokobnog svijeta. Otkriveno je i da oni koji gledaju nasilne sadržaje na televiziji, uglavnom vjeruju da se takvo nasilje često događa i u stvarnosti. Što više gledaju, više počinju vjerovati da je televizijski sadržaj odraz stvarnosti. A budući da je čovjek najčešće bombardiran crnim temama, otud i njegovo uvjerenje da je baš sada gore nego što je ikada bilo. No valja se nadati i povjerovati u ono što kaže čuveni Paulo Coehlo: “Ako si dovoljno hrabar da kažeš zbogom, život će te nagraditi s novim početkom”.