Shvaćanje da su siromašni i bogati jednaki pred smrću počiva na zabludi. Siromašni i bogati nisu jednaki pred smrću, nego tek nakon smrti - reče njemački književnik Gerhard Branstner. I bio je silno u pravu, uvijek, posebice danas, kada se iz svih mogućih znanstvenih krugova šire alarmantne vijesti kako socijalna i ekonomska nejednakost postaju veliki i opasni globalni problem. Niz istraživanja i studija eminentnih stručnjaka pokazuju da građani ocjenjuju nejednakost kao najveću prijetnju svijetu. Ona je, prema njihovu mišljenju, čak i veća od straha od nuklearnog oružja, bolesti poput AIDS-a, zagađenja planeta, etničke ili vjerske mržnje.

Ispitivanja u 44 zemlje svijeta pokazala su da je jaz između bogatih i siromašnih na visokoj točki, i da se s njim suočavaju građani svih zemalja. Sve to pojačalo je ogorčenost, a novo pokazuje i istraživanje britanske neprofitne organizacije Oxfam prema kojemu je bogatstvo osam najbogatijih ljudi u svijetu jednako bogatstvu najsiromašnijih 50 posto svijeta. K tome ide i podatak da baš ti bogati čine veliku globalnu štetu na planetu, jer najbogatijih jedan posto svjetske populacije emitira više nego dvostruko više ugljikovih plinova negoli siromašna polovina. O svemu je progovorio i papa Franjo koji reče da je nejednakost "korijen društvenog zla". Uz sve veću zabrinutost zbog ekonomske i svake druge nejednakosti, znanstvenici i stručnjaci svih profila nastoje i dati odgovor na glavno pitanje – može li se i kako to stanje promijeniti? Može li se svijet izbaviti iz okova nejednakosti?Ono na što stručnjaci upozoravaju prije negoli što nude rješenja situacije su koje se pojavljuju iznenada i protiv kojih se ne može brzo i efikasno djelovati. Tako analize pokazuju kako će nejednakost dodatno osnažiti pandemija koronavirusa koja će definitivno povećati razlike u prihodima. Iako je Europa regija s najvećom jednakosti u svijetu i u njoj su mogući potresi, jer je od osamdesetih vidljiv porast nejednakosti. Ipak, brojke i dalje govore o Europi kao otoku jednakosti, jer su godine 2019. prihodi 10 posto najbogatijih Europljana činili 35 posto ukupnih prihoda, dok je na Bliskom istoku, gdje je nejednakost najveća, 10 posto najbogatijih ostvarilo 56 posto ukupnih prihoda. O zapanjujućoj razini ekonomske neravnopravnosti govori podatak prema kojemu globalno jedan posto stanovništva posjeduje čak 50 posto bogatstva, a oni na dnu, njih 70 posto, posjeduje samo tri posto svjetskog bogatstva. Stručnjaci su posebno zabrinuti zbog rasta nejednakosti u SAD-u. Prema Ginijevom koeficijentu, kojim se mjeri nejednakost, gdje "0" označava savršenu jednakost, a "100" savršenu nejednakost, u SAD-u to je sada 85, najviše od svih zapadnih zemalja. Tako izvršni direktor u SAD-u prosječno zarađuje 354 puta više od prosječnog radnika! Rascjep između bogatih i siromašnih sve je veći, ali ne samo u SAD-u. A da bi se pronašao izlaz stručnjaci predlažu političke i ekonomske mjere. Zagovaraju progresivni porez - oni koji imaju najviše trebaju najviše i platiti. Porez se u mnogim zemljama izbjegava na razne načine, često legalnim trikovima. Europska komisija procjenjuje da zemlje članice svake godine gube između 50 i 70 milijardi eura zbog izbjegavanja poreza kojima se služe veliki koncerni. A to je novac koji se može uložiti u obrazovanje, zdravstveni sustav, i sve ono što još utječe na nejednakost.Da je obrazovanje ulaznica za socijalni i svaki drugi napredak, i put prema većoj jednakosti, stoji u strategiji UN-a u kojoj su se sve zemlje članice UN-a obvezale da će do 2030. godine uvesti obrazovanje za sve. Neće to biti lako, jer u mnogim zemljama još vlada debela neravnopravnost spolova, pa se žene i dalje potiskuju na marginu, posebice kada je riječ o školovanju. Uz to žene redovito zarađuju manje od muškaraca, i još su u velikoj manjini kada je riječ o ekonomskim, političkim, ili drugim elitama. A nevjerojatno zvuči da baš žene u njezi i skrbi u svijetu obave godišnje neplaćenog rada u visini od deset bilijuna američkih dolara! A kada bi se ostvarivanje ravnopravnosti žena i muškaraca nastavilo dosadašnjim tempom, bilo bi potrebno još 217 godina da žene budu plaćene kao i muškarci.Socijalnu nejednakost neće biti moguće ukinuti ako se ne radi na što bržem aktivnom uključivanju žena, i to politički i ekonomski. Želi li se postići jednakost svijet se mora boriti za pravedne plaće i pravednu raspodjelu. Vlasti ne bi trebale olako gledati i popuštati kada velike tvrtke sele svoje pogone tamo gdje je jeftinija radna snaga, jer struka upozorava kako niske plaće i socijalna nejednakost na kraju uništavaju tržište na štetu subjekata u gospodarstvu. Jer tamo gdje su niske plaće od kojih se teško živi, ili životari, ne može se razviti nikakvo tržište, a kamoli takvo na kojem bi se mogli plasirati vlastiti ili tuđi proizvodi. Ekonomska nepravda uvijek potiče nejednakost i to ne samo na ekonomskom planu. A poznata je i ona našeg Ivana Mažuranića: "Između sluge i gospodara, roba i gospodina, ne ima jednakosti, ne ima slobode, ne ima bratimstva. Ne ima blagoslova, nego prokletstvo".