Dragi i poštovani čitatelji moje kolumne! Moram vam se obratiti s nekoliko pitanja koja i sam sebi postavljam nakon što se ponovno čuje retorika za koju sam mislio da više ne postoji.

Negdje početkom svibnja 1991. godine tenkovi tadašnje vojske Jugoslavije kao “slučajno” su srušili nekoliko rasvjetnih stupova na Vukovarskoj u Osijeku te oštetili nosivi stup nadvožnjaka na tadašnjoj Kleinovoj ulici u smjeru Sjenjaka. Jesam li ja to sanjao, ili se to stvarno dogodilo? Deveti svibnja 1991. godine s ekipom TV Centra Osijek ulazim u Borovo Selo kako bismo snimili situaciju nakon brutalnog smaknuća 12 hrvatskih policajaca. Skoro smo i moja ekipa i ja u tom mjestu stradali od ratnog zločinca Šoškočanina čiji se mauzolej dana kočoperi na mjesnom groblju. Jesam li ja i to sanjao, ili još uvijek sanjam? Onda 27. lipnja te iste godine tenkovi JNA gaze vozila na raskrižju Vukovarske i Kleinove ulice. Tu strada i poznati crveni fićo. Slika tog događaja obišla je svijet u nekoliko sati upozoravajući na do tada neviđenu agresiju vojske koja treba štititi svoj narod, a ne obrnuto. Jesam li ja i to sanjao, ili se to stvarno dogodilo? Prema tadašnjim reakcijama iz Srbije i lamentiranju na njihovoj televiziji kako je to sve montaža i kako je kamera bila tu i tu malo sam se uplašio da sam to zaista sanjao, a ne osobno snimio. No jedna rečenica koju sam tada izrekao: “Zbogom, Jugoslavenska narodna armijo!”, te reakcije nakon toga u mom Osijeku od strane dojučerašnjih “prijatelja” i nekih “starešina JNA” zapravo mi je potvrdila da se sve to zaista dogodilo i da ne sanjam. Međutim, izgleda da još uvijek neki sanjaju ono što su željeli, veliki Srbiju, ili bar sve zemlje gdje žive Srbi ujedinjeni u jednu državu.

Zašto sam vas sve ovo pitao? Razlog je jednostavan. Malo-pomalo pa se pojavi neki srbijanski političar koji nam soli pamet govoreći o nekakvom građanskom ratu u Hrvatskoj, a ne o agresiji na Hrvatsku. Tako u Šibeniku, dok novoizabrani episkop dalmatinski Nikodim Kosović lijepo govorio o nekim mirnim vremenima koja trebaju doći, dotle ministar obrane u srbijanskoj vladi Aleksandar Vulin dolijeva ulje na vatru i govori o građanskom ratu u Hrvatskoj, o tome kako su Srbi bježali pred “jamom i kamom”. Njegov premijer Vučić objašnjava nam kako Zakon o hrvatskim braniteljima nije u redu, jer se u njemu govori o agresiji Srbije, Crne Gore, JNA. Tako se opet pitam sanjam li ja to i je li zaista u Hrvatskoj bio građanski rat, a ne agresija na nju? Naši susjedi žele mir na ovim prostorima, a neprekidno nas bombardiraju provokativnim i neutemeljenim izjavama koje tome miru nikako ne pridonose. Postavili su Srbi spomenik ratnom zločincu Šoškočaninu u Hrvatskoj u Borovo Selu (!?), četničkom vojvodi Draži Mihajloviću u Srbiji, majoru bivše JNA Milanu Tepiću, kako kažu, njihovom heroju, a zapravo osobi koja je zamalo uništila jedan cijeli grad u Hrvatskoj. Za njih je to herojski čin! Zanimalo bi me kako bi reagirali da je to isto učinio jedan Hrvat, recimo u Zakičevu kod Kruševca, ili negdje drugdje, gdje su njihova skladišta oružja i streljiva? Neki nam opet govore o povampirenom ustaštvu i zločinima u vojno-redarstvenoj akciji “Oluja”, akciji koja je bila provedena prema svim pravilima rata i ratnog prava. Ratni gubitnici imaju se pravo ljutiti, ali prije svega na sebe, a ne na druge. O svemu tome govore i pravomoćne presude kako hrvatskih sudova, tako i haškog tribunala. U isto vrijeme Srbija daje garancije za ratne zločince Šešelja i Ratka Mladića - jer su bolesni. Garantiraju da će se vratiti na nastavak suđenja, ali koliko znam Šešelju se baš i ne ide natrag, jer je još uvijek u Srbiji.

Tijekom Domovinskog rata radio sam s brojnim ratnim izvjestiteljicama i izvjestiteljima ne samo iz Hrvatske, nego i iz cijeloga svijeta. Ono što me posebno boli je, nažalost, manjak reagiranja mojih hrvatskih kolegica i kolega s kojima sam bio na prvim crtama bojišnice tih ranih devedesetih, na agresivne izjave i napade na Hrvatsku i sve nas koji smo ju tada branili. Nisam niti vidio niti čuo reakciju na te objede i provokacije moje kolegice Slavice Lukić, ili moje najmlađe reporterke Maje Sever, ili moje drage Elizabete Gojan, pa moje Vesne Karuze koju sam na biciklu tih ratnih dana vozio po Osijeku, onda Denisa Latina, Silvane Menđušić i mnogih drugih svjedokinja i svjedoka tih ratnih dana s kojima sam bio na ratištima diljem Hrvatske. Pitam se jesu li Gordan Lederer, Žarko Kaić, Zorislav Belavić, Ivan Mašić, Đuro Podboj, Nikola Stojanac, Siniša Glavašević, Branimir Polovina, Vladimir Levar, Danilo Hardi, Željko Ružičić, Živko Krstičević, Pavo Urban, Stjepan Penić, Zlato Purgar, Tihomir Tunuković i drugi, poginuli u građanskom ratu ili u agresiji na Hrvatsku? Tako ti isti koji nama čitaju bukvicu o tome što treba napraviti i što je loše kod nas, nikako da pogledaju malo dalje od svog kućnog praga i tamo naprave red. Htjeli su oni ranih devedesetih “napraviti red” i u Hrvatskoj, ali neuspješno pa im sada ostaje ovaj način lažnih optužbi i skrivanja iza poraza kako bi svoju domaću javnost usmjerili prema nekom drugom krivcu za promašaje koje su sami učinili. Umjesto da pruže ruku pomirenja i prihvate istinu kao preduvjet za suživot ne samo ljudi iz dvije države, nego posebno ljudi u Hrvatskoj kojima je ona jedina domovina i kojoj pripadaju. Pripadnost narodu je jedno, a pripadnost državi ili nečija državnost, nešto je potpuno drugo. Sjetim se uvijek velikog znanstvenika Nikole Tesle koji je u jednom telegramu Vlatku Mačeku 1930. godine napisao: “Jednako se ponosim svojim srpskim rodom i mojom hrvatskom domovinom!”. Mnogi bi trebali to shvatiti. Sve dok ne shvate što im je narodna pripadnost, a što domovina, imate ćemo neprilične izjave ne samo onih iz Srbije, nego, nažalost, i onih u Hrvatskoj.