Prema svemu sudeći i pokraj tvrdog hrvatskog odbijanja prihvaćanja odluke Arbitražnog suda u svezi s granicom između Hrvatske i Slovenije te jakog pritiska na našu zemlju iz Europske unije, posebice Njemačke, stvari za nas ne stoje baš najbolje.

Naime, gledajući sve događaje vezane uz arbitražu te kontaminaciju dogovora između Hrvatske i Slovenije, istina i pravda nisu uvijek na strani istine i pravde. Zato vjerojatno i ona božica pravde pokraj vage ima zavezane oči kako tu “istinu i pravdu” ne bi gledala. Svima je jasno kako su naši susjedi pokušali, ali i uspjeli, obrlatiti sudce Arbitražnog suda i dati im svoje viđenje istine i pravde. Zanimljivo je i to kako, ovdje prije svega mislim na političku elitu, ne prihvaćaju dogovorene granice iz vremena raspada bivše države i odluke Badinterove komisije. Sve su tadašnje republike, a danas države, to prihvatile, ali nikako nisu uspjele i to implementirati u svoje granične crte, nego se traže neke nove granice. Pristali smo pod pritiskom međunarodne zajednice, ali u želji mirnog rješenja problema sa susjedima, na Arbitražu računajući kako su činjenice koje ćemo predstaviti Sudu dovoljne. Nažalost, međunarodna politika nije dječji vrtić već skup i splet raznih interesa, kontakata i lobiranja. Mi smo se po tko zna koji put pokazali naivni, nespremni i nesposobni, a radi se o državnom teritoriju koji je dio ne samo prošlosti i sadašnjosti, nego i budućnosti za generacije koje dolaze. Imali smo ponudu Međunarodnog suda za pravo mora za rješenje pitanja u Savudrijskoj vali - Piranskom zaljevu, ali je nismo prihvatili. Otišli smo na Arbitražni sud u Haag i izgubili. Što ubuduće? Svakako da se sa susjedima treba naći najbolje rješenje i da susret i razgovor Plenkovića i Cerara tome treba pridonijeti. Ministar vanjskih poslova Slovenije Erjavec ima drugačije mišljenje. On kaže da njegov premijer Miro Cerar mora dobro odvagnuti hoće li u rujnu otići u Zagreb na planirani sastanak s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem, jer Hrvatska, prema njegovoj ocjeni, pokušava razvodniti presudu arbitražnog suda o granici. "Savjetujem mu da u Zagreb ne ide sve dok Plenković ne shvati da treba implementirati arbitražnu presudu", zaključuje Erjavec. Bili smo svjedoci kako su nas Slovenci kočili pri ulasku u EU pa je i arbitraža zapravo rezultat našeg popuštanja. Odgovarajući na pitanja novinara, Erjavec nije isključio mogućnost da bi sljedeća slovenska vlada mogla uvjetovati primanje Hrvatske u Schengen. Dakle nova ucjena od strane Slovenije kao i pri ulasku u EU. Što te riječi zapravo znače? Što je sljedeće? Trebamo li se sa susjedima zaratiti i na taj način riješiti problem? Svakako ne! Koji to sud može donijeti odluku da kroz teritorij jedne države napravi koridor bez suglasnosti te države kroz koju prolazi? Tako je Slovenija dobila poveznicu s međunarodnim vodama preko hrvatskog teritorija. I to smatraju normalnim! Vjerujem u razum i nastavak dobrosusjedskih odnosa, jer i Hrvati i Slovenci i hrvatski i slovenski građani to gledaju potpuno drugačije od raznih “orlova”, “sokolova”, “vrana”, ili “vrabaca” u politici.

Zanimljivo je napomenuti kako je na čitanju arbitražne odluke kod razgraničenja Slovenije i Hrvatske bio nazočan i srbijanski veleposlanik. Od naših nije bilo nikoga, jer se to, kao, nas ne tiče! Zašto sam u naslovu napisao: “Adieu ade, iliti zbogom ade”? Razlog je jednostavan, jer se bojim jedne nove arbitraže, one sa Srbijom. Pitanje granice između Hrvatske i Srbije na Dunavu već 23 godine ostaje neriješeno. Čitajući posljednje izjave srbijanskih političara kako ponovno svojataju ade, šarengradsku i onu vukovarsku, ali i desetak tisuća hektara plodne zemlje koja katastarski pripada (na lijevoj je obali Dunava) Hrvatskoj, povezujem s tim i dolazak srbijanskog veleposlanika na čitanje odluke Arbitražnog suda. Pomoćnik srbijanskog ministra vanjskih poslova Goran Aleksić kaže kako Srbija smatra da granica između nje i Hrvatske ide sredinom Dunava, a ne slijedi katastar kao što tvrdi Zagreb. Po tome Vukovarska ada, kao i Šarengradska ada, pripadaju Srbiji jer se naslanjaju na srbijansku obalu Dunava. Aleksić kaže kao se nadležni u Srbiji moraju pozabaviti pitanjem kontrole ovog prostora, jer se, prema njegovu mišljenju, hrvatski građani slobodno kreću dok je za njihove građane to ograničeno. Znam da na Vukovarsku adu idu Vukovarci na kupanje, ali nisam čuo da mogu do svojih polja. Problem je u različitim viđenjima kako bi se trebala povući granica na Dunavu i uz njega. Na lijevoj obali Dunava Hrvatska ima više od 10.000, prema nekima i 11.000 hektara, svog teritorija. Jednako tako, Srbija na desnoj strani Dunava ima oko 900 hektara. Srbija inzistira da se granica povuče sredinom Dunava, čime bi bila na dobitku s približno 9.000 hektara. Takva privremena granica danas je plod “džentlmenskog” sporazuma RH i Srbije iz 1995., pod nadzorom tadašnjeg privremenog upravitelja Jacquesa Kleina, postignutog iz pragmatičnih i sigurnosnih razloga u vrijeme mandata UNTAES-a. Rezultat, dakle, još jednog kompromisa. Hrvatska se pak poziva na katastarsko vlasništvo, što je utemeljeno i na prijeratnim granicama između tadašnjih republika. Zahvaljujući prof.dr.sc. Draženu Živiću, dobio sam knjigu Vladimira Zobundžije “Ada Šarengradska”, koja je upravo izišla kao drugo dopunjeno izdanje. Toplo ju preporučam našim političarima i mogućim pregovaračima u svezi granice sa Srbijom na Dunavu, iz koje se mogu dobiti točni, istiniti i konkretni podaci za adu i sve oko nje. Mislim da bi dobro došla svima koji na bilo koji način smatraju jedno ili drugo pravo na granicu između Hrvatske i Srbije. Možda bi i gospodin Aleksić istu trebao pročitati pa tek onda lamentirati o crti po sredini Dunava. Zato oprez, jer ne bi bilo dobro da nam ponovno neka “arbitraža” arbitrira, kao ova iz Haaga za granicu sa Slovenijom!