Nažalost, u Hrvatskoj su incidenti, omalovažavanje, vrijeđanje i drugi negativni načini odnosa prema drugima u središtu pozornosti javnosti. Takva ružna slika kojoj možemo dodati i incidente na nogometnim stadionima nikako neće Hrvatsku i njezin narod odvesti dalje od “balkanske kaljuže” u koju nas iz tih razloga neprekidno guraju.

Incident koji se dogodio u Splitu i Supetru kada je vrlo ružnim riječima i gestama dočekana i ispraćena Janica Kostelić samo je djelić tog i takvog mozaika. Žalosno je to što se to dogodilo baš Janici, heroini hrvatskog športa, i što je još tužnije, jednoj ženi. Je li ona tada nastupala za HDZ, SDP, HSLS, HSS ili za Hrvatsku? Svi se kunu kako je žena ta kojoj treba pozornost i koja bi napokon trebala biti i u izbornim kvotama svih stranaka, ali i drugih institucija, odnosno cjelokupnog društva. I zanimljivo, prateći reagiranje na taj incident javljaju se samo muškarci koji, svaki na svoj način, komentiraju događaj. U tome prednjače čelnici SDP-a. Tako na primjer umjesto osude oni govore o tome kako je bivši ministar Matić također grubo napadan, a nitko nije završio u zatvoru. Opravdava li to što nitko nije završio u zatvoru napad na Janicu i uhićenja i na pet dana zatvaranje onih koji se mogu tako ponašati jer im nitko ništa ne može? Smatram da to nema veze sa zdravim razumom te da svaki takav incident treba kazniti ako ne zatvorom, onda bar “guljenjem krumpira”. Međutim, nisam čuo ni slova ni riječi od raznoraznih udruga i društava koja se bave zaštitom svega i svačega. Nisam čuo ni jednu jedinu riječ jedne žene koja bi trebala “braniti” ženu. Ili se i one slažu s takvim ponašanjem naših mladih i starijih muškaraca jer su i kod kuće u “manjini”? Odakle samo takav animozitet prema nekome tko zapravo želi dobro svima koji su uz šport. Za sve je kriv Hrvatski nogometni savez, Šuker i Mamić, a ne oni koji vode klubove ili za te iste klubove igraju. No, kada vaš klub “najednom” zahvaljujući svojoj dobroj igri i dotoku novca uđe među četiri tima za Europu, onda tih krivaca nema. Kako kaže jedna rečenica koju apostrofiram: “Nešto je trulo u ...”! Da, nešto je trulo u tom našem športu. U igri je novac koji nalaze sve moguće načine izigravanja poštene i nekorumpirane zajednice. Možda će neka suđenja, što zapravo sumnjam, pridonijeti bar malom pomaku nabolje. O ponašanju pojedinaca možda najbolje govori i posljednji događaj s Islanda. Islanđani su se vrlo korektno ponašali prema našim navijačima koji su kockicama preplavili Reykjavik. Svagdje smo dobro došli. Nemojmo zaboraviti da je baš taj Island još 15. prosinca 1991. prije svih priznao Republiku Hrvatsku. Na stadionu su korektno odslušali našu himnu. I sve bi bilo korektno da se jedna skupina, opet naših usijanih glava, nije prigodom intoniranja islandske himne nekulturno ponašala zviždeći i urlajući. Hvala Bogu da je u njihovoj blizini bio i jedan stariji gospodin iz Hrvatske koji im je jednom “njihovom klasičnom psovkom” koju jedino razumiju održao lekciju nakon čega su se smirili. Dakle, nema veze bila to Janica ili netko drugi, nekultura i poštovanje drugih samo je odraz osnovnog kućnog odgoja. Netko će reći kako je to sve zbog toga jer su frustrirani stanjem u državi, iseljavanjem, neimanjem radnog mjesta i novca. Može biti. Ali kako su onda došli do Islanda da tamo pokažu svoju ljutnju prema HNS-u, državi ili državnim dužnosnicima?

Ovaj je moj uvod, kao i obično, zbog toga što mi u Hrvatskoj umjesto krucijalnih i važnih pitanja ovakvim incidentima, koji zaslužuju osudu, zapravo bježimo od onih daleko važnijih problema. Nakon što smo imali lokalne izbore i nakon što je izglasano povjerenje vladi Andreja Plenkovića, u Saboru i oko njega ne prestaju problematiziranje i omalovažavanje do sada učinjenoga. Događaji u SDP-u i HDZ-u te unutrašnja previranja nikako ne mogu pridonijeti smirenju kako političke, tako i ukupne stabilnosti u Hrvatskoj. Prema svemu čini se kako zapravo naši političari nikako da shvate da nisu sami za sebe već da su tu i za one koji su ih birali. Nikako da izdrže bar one četiri godine pa onda neka se rastanu i svatko svojim putem. Ovako postaju nedosljedni u svojoj dosljednosti braneći neke samo njima znane vrijednosti. A gdje su bili do tada? Nakon svih tih događaja postavljam između ostalog i pitanje kada će se već napokon riješiti pitanje hrvatskih granica sa susjednim državama? Hoćemo li još dugo biti zatočenici politike naših susjeda koji ne priznaju ni raspad Jugoslavije, ni granice, ni dogovore, ni odluke Badinterove komisije? Zar nije žalosno da naši poljoprivrednici ne mogu na svoje njive na lijevoj obali Dunava? Zar nije žalosno da na Svetoj Geri nisu naši graničari, da na Muri stoji žica, da na Savudrijskoj vali nema hrvatskog barjaka? Zar nije žalosno što na Prevlaci nema perspektive za razvoj turizma? Zar nije žalosno što su kilometri prema BiH još uvijek predmet prijepora, a ne rješenja? Dragi moji političari, ali i dragi moji čitatelji, uhvatili smo se toga je li ili nije trebalo nekoga kazniti zbog uvrede na javnom mjestu, što razumijem. Međutim, nikako ne razumijem zašto ne podignemo glas i zatražimo od onih za koje smo glasovali da napokon Hrvatska bude cijela. Pelješki će most, nadam se, napokon spojiti Hrvatsku s njezinim jugom, ali pitam se kada će i koji most napokon učvrstiti naše granice? Želimo i mi imati šengensku granicu. Da, samo je pitanje kako će naši prijatelji u Europskoj uniji to prihvatiti kada zapravo mi tu granicu nemamo? Sutra će se opet pojaviti neki incident oko kojega ćemo se “glodati” - dok psi laju, a karavane prolaze! Do kada?