Kad je prva sezona serije “Stranger Things” doživjela svoju premijeru na Netflixu, a bilo je to u srpnju 2016. godine, imala je tako malu bazu fanova. Ali polako je sve više gledatelja shvaćalo da serija ima nevjerojatnu kemiju. Bila je nostalgičan podsjetnik na filmove proizvedene osamdesetih godina prošlog stoljeća, a ujedno i dovoljno jedinstvena da bi donijela nešto vrijedno pozornosti u ovaj žanr. Ono što je lako moglo postati tek šarmantno ljubavno pismo osamdesetima završilo je kao obećavajuća serija koja je vrlo brzo dobila narudžbu za nastavak, u kojem su se autori morali nositi s neizbježnim pritiskom da ispadne sjajan. Rijetko je da neka serija bude tako samouvjerena i tako dobro prihvaćena i od publike i od kritike, a još rjeđe da taj svoj status održava i u drugoj sezoni. Ipak, braća Duffer ponovno su uspjela prikovati gledatelje uz male ekrane prenijevši kemiju iz prve u drugu sezonu te zadržati jednak ili još veći hype. “Stranger Things” nisu izumili ništa inovativno u svijetu televizije, ali su se ponovno dokazali kao zabavan materijal vrijedan maratonskog gledanja, odnosno gutanja epizoda.

Radnja druge sezone zbiva se otprilike godinu dana nakon događanja iz završnice prve sezone (za svaki slučaj neću opisivati što se dogodilo ako netko još nije pogledao, iako pretpostavljam da ne biste čitali ovaj tekst da niste gledali - ali nikad se ne zna). Bilo kako bilo, jedna od najuspješnijih stvari koje su braća Duffer napravila s ovom serijom je dopustiti da se istraga odvija konstantno i da ih nikad ne obuzdavaju ljudi koji ne komuniciraju jednostavne činjenice ili očito ignoriraju važne stvari. Hopper, Joyce, Mike i njegova ekipa, Nancy i ostali drže komadiće slagalice u svojim rukama, ali zbližavaju se i dijele informacije na način i tempom koji funkcionira. Svi su nešto naučili iz događaja iz prve sezone, a te ih spoznaje stavljaju u poziciju da vjerodostojno surađuju kako bi se borili sa svim prijetnjama u drugoj sezoni. A ta je nova prijetnja efektivno stravična, dok je Will ponovno u centru pozornosti.

Serija ponovno ubrizgava dozu humora, i bez obzira na to koliko stvari postaju intenzivne, fokus je uvijek na našem svijetu. Spašavanje svijeta možda jest važno, ali odanost obitelji i prijateljima ipak je na prvom mjestu; u konačnici se uvijek sve vraća tome. Za razliku od drugih sezona “Pravog detektiva”, “Mr. Robota” i sličnih, Dufferovi su uspjeli ponoviti sve ono što je prvu sezonu serije “Stranger Things” učinilo tako dobrom i istovremeno pokretati priču u nužnim smjerovima, s pametno napisanim scenarijem. Kao i u prvoj sezoni, ni u drugoj ne funkcioniraju sve stvari besprijekorno, ali cjelokupan efekt ponovno je radostan, emotivan i zadovoljavajuće zastrašujuć, a najvažnije od svega, tjera nas da se jako brinemo o sudbinama autsajdera koji se povezuju kao heroji. Što drugo dodati za kraj nego da ću vrlo rado pogledati i treću sezonu kad god ona došla. “Stranger Things” uistinu nikad nisu bili vrhunac televizije, ali toliko su drukčiji od svega što današnja televizija nudi da im jednostavno moraš pokloniti nekoliko sati svog vremena na godinu.